|
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Priča o jednom tipu. I o djevojci koja će mu promijeniti život. A ostalo ćete saznati čitajući.
 | | Learn more about SEO web optimization promotion. |
hmm...možda je ovo glup potez, a možda i nije ali vidjet ćemo
evo ovako...ako netko ima bilo kakvih pitanja o priči, likovima i slično, bilo što pošaljite na mail
emeraldeyesblog@hotmail.com
e da i potpišite se blogerskim nickom...tako da znam tko je xd
priču nemojte kopirati ni na koji način, ako želite pisati potražite inspiraciju u ljudima oko sebe, a ne u tuđim pričama....
stvarno ne bi voljela vidjeti svoju priču, ili nešto što liči na nju negdje drugdje
ako želite obajviti još negdje, obavezno pitajte
Designer
Basecodes
Adjustment
|
|
The call...
19.02.2010.
3 sata ujutro.
Probudio me mobitel. Inače nisam jedan od onih koji paničare na zvuk mobitela u sitne sate, a sad je bilo tako. Nešto nije bilo uredu.
„Možeš li doći po mene?“
„Ema....?“
„Možeš li doći po mene ili ne?“
„Što se događa?“
„Znači ne možeš?“
Poklopila mi je slušalicu. Na trenutak sam zurio u mobitel, a zatim sam ukucao njen broj. Nisam baš bio siguran da će mi se javiti.
„Samo mi reci gdje i stižem.“
„23-ica. Znaš gdje je?“
„Evo me.“
Poklopio sam mobitel i zgrabio najbliže odjevne predmete koje sam mogao pronaći. Tenisice su mi zadavale problem. Jednu sam držao u ruci. „Gdje si dovraga?“ Nema je pod krevetom, u kupaonici, ispred vrata. „Ajde u kurac!“ Bila je potrebna psovka da bi se pojavila ispred mene, točnije ispod kauča. Zgrabio sam ključeve od auta i pripremio se za leteći start. Izgubio sam previše vremena. Onaj loš osjećaj me još nije prošao. Znao sam da ću se smiriti tek kad dođem do nje. Nisam previše visio u 23-ici, ali koliko sam mogao primjetiti bilo je to uredu mjesto.Danas je očito nešto izmaklo kontroli.
Cesta isped kluba bile je puna ljudi. Ali i policije. Ugasio sam auto i krenuo u potragu za njom.
Znao sam da mi je blizu, ali ju ni nakon 10 minuta nisam uspio pronaći. Što sam se više prbližavao samom klubu sve više i više lica koja sam susretao bila su puna krvi.
„Ostavi me na miru. Ostavi me. Ne treba mi tvoja pomoć.“
Njen glas. Osjećaj olakšanja preplavio je moje tijelo kad sam ga čuo. Okrenuo sam se i vidio ju kako sjedi na rubu trotovara. Neki tip joj je pokušavao pomoći.
„Ostavi me ne miru. Još ću reći da si mi ti ovo napravio.“
„Ema, jesi dobro?“
Dok sam njoj postavljao to pitanje sam sam sebe pokušao umiriti. Smiri se. Vjerojatno je gore nego izgleda. Desna strana lica bila joj je u potpunosti oblivena krvlju.
„Jesam, samo...“ pokazala je na tipa koji ju je gnjavio.
„Miče se! Osim ako ne želiš da i tvoje lice izgleda kao njezino.“
Odgovora nije bilo. Samo se šutke pokupio.
Čučno sam pokraj nje. Bilo je nešto u tom trenutku. Oči su joj bile ispunjene suzama.
„Sigurno si dobro? Ovo ne izgleda baš lijepo.“
„ Aha.“
„Dođi.“
Dao sam joj ruku i polagano je povukao prema sebi. Začudo nije se protivila mom zagrljaju. Činilo mi se da joj je bilo čak i ugodno. Obavila je ruke oko mene. Na način na koji to dosad nije napravila. Kao da me ne želi pustiti. Dio krvi s njenog lica prenio se na moju bijelu majicu. Pokušao sam je prekinuti taj zagrljaj, no nije mi uspjevalo. Netko je trebao pregledati tu ranu.
„Netko ti mora to pregledati.“
Samo je klimala glavom u znak negodovanja.
„Odvedi me odavde. Zato sam te i zvala.“
Nisam ništa odgovorio. Učinio sam ono što je tražila od mene. Tijekom cijele voženje nije progovorila ni riječ. To nije bio dobar znak. Ona nije osoba koja šuti. A još uvijek nisam čuo niti jedan ironični komentar. Očito ju je ova noć poprilično potresla.
„Kud to ideš?“
„Pa vozim te doma.“
„ Ne. Neću doma. Ne mogu doma. Večeras spavam kod tebe.“
„Jesi li sigurna?“
Ponovno ništa.
Na prvom sljedeće raskrižju okrenuo sam auto.
U svemu što se dogodilo vidio sam nešto pozitivno. Nazvala je mene, nije se protivila mom zagrljaju i htjela je provesti ovu noć sa mnom.
Nije ni primjetila da sam zaustavio auto. Ponovno je onaj vodenjasti pogled zurio negdje u prazno.
Ugasio sam auto i otišao otvoriti njena vrata.
„Stigli smo.“
Otključao sam vrata i pustio nju da uđe prva. Otišla je ravno u dnevni boravak.
„Trebali bi ti to očistiti.“
„Ne. Prvo se želim otuširati. Skinuti iz ove odjeće.“
Tek sam sad primjetio da je bosa.
„Gdje su ti cipele?“
„Negdje tamo. Ostale...“
„Što se dogodilo?“
„Tuš. Ništa drugo. Posudi mi neku tvoju majicu.“
„Mislim da imam nešto bolje.“
„Ne želim nešto što je nosila neka tvoja afera za jednu noć.“
„Ništa takvo. Siguran sam da u sestrinom ormaru ima nešto.“
„Sestra?“
„Pa, da nikad me nisi pitala.“
Ema i Sara su bile iste građe tako da nisam imao problema pronalaženjem nečega što će joj odgovarati. Jako odgovrati. Moj um su preplavile slike nj u tom uskom topiću i hlačicama koje sam držao u rukama. A tek donje rublje...
„Zorane, smiri se...nije trenutak za ovo, nije trenutak za ovo..."
"Rekao nešto?"
"Mislim da će ti ovo odgovarati:"
Čim sam čuo vodu kako teče uzeo sam mobitel i nazvao Sašu. Trebao sam savjet pod hitno.
* * *
"Oprosti što sam te probudio, ali stvarno mi je trebalo."
"Nemaš problema. A sad idem nastaviti spavati."
Nisam ni primjetio da se voda više ne čuje. Očito sam proveo previše vremena u razgovoru nego što mi se činilo. Sjedila je na rubu kreveta i trljala mokru kosu ručnikom. Tek sada, kad je sprala krv s lica, vidjela se cijela posjekotina. Protezala se dužinom cijelog obraza.
"Daj da ti to pogledam."
Nije bila toliko duboka, ali nisam htio riskirati da joj ostane ožiljak.
"Protivila se ti meni ili ne, a znam da hoćeš, vodim te na hitnu. Mislim da ti ovo netko treba sašiti da ti ne ostane ožiljak."
"Ali......"
"Ne, ne zanima me."
Nije progovorila ni riječi. Ni u autu, ni dok smo čekali da joj to netko sašije, ni dok su joj to šivali. 10 šavova. Nisam je ni pitao vodim li ju doma. Ona je od onih koji ne mijenjaju tako brzo svoje mišljenje.
Nije mi se sviđalo njeno ponašanje. Previše tišine u svemu tome, previše povlačenja u samu sebe. Samo se zavukla u moj krevet, vidjelo joj je u pogledu da je na izmaku snaga, a ja joj nisam smio dopustiti da zaspi.
"Zorane....hvala ti za sve večeras. Nisi imao razloga doći po mene. A ipak jesi....."
"Kad si ti u pitanju uvijek postoji razloga. Ti si razlog." Prislonio sam joj led na lice, drugu sam ruku stavio njen vrat i poljubio je.
"Znaš, mislim da mi ipak neće trebati oni anlgetici koji mi je doktor dao."
"Kako to?"
"Pri ljubljenu se izlučuje serotinin koji pomaže pri spriječavanji boli."
Morao sam se nasmijati na taj odgovor. Konačno nešto u njenom stilu.
"Od kud ti vadiš te podatke?"
"Jednostavno. Google."
"Vidim da dolaziš sebi. Što se dogodilo večeras?"
"Ne znam....valjda je bilo dobro, sigurno je bilo dobro. A onda odjednom...vika, naguravanje, samo znam da su svi htjeli što prije izići vanka...nisu birali kako."
"A posjekotina?"
"To se valjda dogodilo kad sam pala...stakla je bilo po svuda, bilo me tako strah da će me netko pregazit, minijaturni stampedo.....tjeskoba, strah, panika.."
Počela je plakati. Tihim suzama. Samo su tekle.Bila je predivan u tom trenu. Oči su joj treperile, i bile tako nježne kao nikad do sada. Stisuno sam ju uz sebe.
"Nisi više tamo. Ja te čuvam."
"Ništa nije u redu. Makni taj led. Pusti me! Pusti me!
Počela me udarati i nekako se uspjela izvući iz mog stiska i iz kreveta. S obzirom na mene to joj možda i nije bila loša ideja.
"Ovdje ništa nije u redu. Koji te vrag doveo meni? I zašto sam pošla skakati taj dan? I zašto si mi morao zapeti za oko? Zašto ne mogu prestati razmišljati o tebi? Okrenuo si mi život naglavce, a nemaš nikakvo pravo na to!"
U sekundi mi je puknuo film.
"Misliš da sam oduševljen svim ovim? Tobom jesam, ali ne i ovim što mi se događa. Sledio sam se od straha kad sam te maloprije vidio onako krvavu. I sad me strah da ćeš se srušiti zbog potresa mozga ili što ja sam sve čega. Daj se smiri više. Nisam se htio zaljubiti u tebe, u nijednu. Ali jesam. I to se više ne da promijeniti!"
Poljubila me. Snažno. Bez okljevanja. Po prvi se put ta njena strast pokazala. I više me nije bilo briga za posjekotinu, glavu...Samo sam ju ljubio i osjećao njena leđa, njen vrat pod rukama. Njenu kosu. Osjećao sam kako njeni nokti prelaze preko mojih leđa i kako mi skida majicu.
"Hej, hej, hej. Polako. Ne sad, ne ovako. Sad definitivno nije vrijeme."
Te očaravajuće zelene oči koje su ponovno bile pune suza sad su me zbunjeno gledale.
"Zar ne želiš ovo?"
"Naravno da želim, ali ne ovako. Bit će vremena. A sad natrag u krevet. Gledamo filmove cijelu noć, nema spavanja. Ti biraš."
"Amelie."
* * *
Uspio sam ju održati budnom cijelu noć, ali je zato prespavala cijeli dan. Ja sam za to vrijeme pokušao crtati.Projekt moram predati za dva tjedna a nisam se ni približio kraju. Zazvonio je mobitel. Začudno nije bio moj. Na zaslonu je pisalo braco. Javiti se ili ne? Bolje da se javim dok se ne probudi.
"Reci."
"Mislim da sam falio broj."
"E ja baš mislim da nisi. Trebaš Emu?"
"Da. A ti si očito razlog zbog kojeg je nema doma zadnjih dva dana."
"Pa i ne baš."
"Daš mi je?"
"Spava."
"Reci mi još i koje ste poze koristili."
"Ne krivo, si shvatio. I mislim da bi bilo dobro da dođeš po nju. Piši adresu."
Ne nekih 15 čulo se zvono na vratima.
"Uđi."
"Bok, znam ja tebe odnekud iz viđenja."
"Ne bi me čudilo, Zoran."
"Krešo."
"I onda?"
"Hoćeš što popit?"
"Piva mi ne bi loše legla."
"Nadam se da Erdinger odgovora. Ajmo na taracu."
"Ema me zazvala da dođem sinoć po nju, i nije htjela da ju odvezem doma. Mislila je da ne bilo dobro da je starci vide onakvu?"
"Kakvu onakvu?"
"Bila je sinoć u 23-ici i..."
"Jel' okej? Čuo sam da je bio kazin sinoć i da je par ljudi gadno nastradalo."
"Dobro je. Odveo sam je na hitnu , dobila je par šavova na posjekotinu na licu i to je sve. Više je bila potresena, prestrašen."
"Sigurno je dobro?"
"Da. A što je to na kraju bilo sinoć? Ona samo zna da je nastao stampedo, ali ne zna zašto."
"Ma neka dvojica su išla riješavat svoje probleme pucanjvom."
"Kreteni...da mi ih je malo stisnut kroz šake."
"Slažem se. A sad što je to s mojom sestrom i tobom? Jer valjda je imala poseban razlog kad je tebe zvala, a čudna je u zadnje vrijeme."
"Pa, mislim da sam..."
"Zorane..." čuo se njen glas. Zanemarila je brata, kao da joj scena nas dvojice u priči nije nimalo čudna. Prišla mi je i zagrlila me. Komešala se u mojim rukam dok nije pronašla položaj koji joj je najbolje odgovarao.
I samo se osmijehnula, prvo meni, a zatim Krešu. Kao da želi reći da je sve onako kako bi trebalo biti.
|
|
Time to make some decisions
02.10.2009.
Jutarnje zrake sunca obasjavaju krevet. Naslonjen sam na lakat. Promatram ju dok spava. Ljudi obično imaju spokojan izraz lica dok spavaju. Ali ne i ona. Spava s osmijehom na licu. Kosa joj je razasuta po jastuku.
„Jutro, spavalice.“, poljubim ju u čelo.
„Laku noć.“
Ponovno je navukla plahtu preko glave.
„Nema više spavanja. Doručak?“
„Trebao si me probuditi sinoć. Nisam smijela prespavati ovdje.“
„Zašto ne? Nisam te htio probuditi. Bila si preumorna.“
„Onda si me ti poput pravog princa na bijelom konju trebao odvesti doma. Ovo nije uredu.“
„Što nije u redu? Zaspala si ovdje. Ništa se više nije dogodilo. A i nisam princ. Više vitez.“
„Imaš pravo. Spominjao si doručak?“
„Nema potreba za ustajanjem. „
„Kompletna usluga.“
Nikad mi pravljenje palačinki nije lakše palo nego jutros.
„Zorane?“
„Reci.“
„Spavao si cijelu noć sa mnom u krevetu i nije ti došlo da to pretvoriš u nešto više?“
„Mogu ja sebe držati pod kontrolom. Ništa ti ne brini.“
„Moram priznati da su ti palačinke zakon. Ma ne. Zar to znači da si dobar u kuhinji?“
„Izvrstan.“
„Pogledaj tko je sad umišljen.“
Uslijedio je smijeh.
„Koliko je uopće sati?“
„Skoro 8.“
„Pa kad si se ti probudio da bi sve ovo napravio?“
„Nisam baš spavao. Spavati ili gledati tebe dok spavaš? Da. Gledati tebe.“
„Vjerojatno sam zato sanjala da me netko progoni. Tvoje oči jesu.“
„Samo se ti zezaj. I sama si rekla da mi ne vjeruješ. Možda i nisam tako dobar kako se to na pravu čini.“
„To sigurno nisi.“
„Ema, a tvoji starci? Ne smeta im što si ovdje?“
„Hm. Amo to staviti ovako. Nije ih baš briga. Ne. Briga ih je, samo, oni više ne odgovaraju za mene. Pa sam onda dobila ključ i upozorenje da me oni neće izvlačiti iz sranja u koja se uvalim. Treba te biti strah Ivana.“
„Koga?“
„Mog brata. Uvijek se ponašao previše zaštitnički prema meni.“
„Super. Ali mene trenutno ne zanima on, nego ti.“
„A mene zanimaju vijesti. Imaš CNN, BBC?“
„Naravno.“
Spikerica je obavještavala gledateljstvo o novim terorističkim napadima, poskupljenu nafte, o nevjerojatno dobitku na lotu, ali i o sve većem broju beskućnika, od čeka su se moje oči počele tvoriti obrise savršenih kružnica.
„Još im samo treba neka prirodna katastrofa. Ne znam kako ti se ovo gleda.“
„Opušta me.“
„Gledanje vijesti te opušta?“
„Da. Tad ne moram razmišljati o svom životu. Ništa me od toga ne pogađa. Samo vidim kako je moj život zapravo iznad prosječno sretan.“
„U biti imaš pravo. Tko još osim tebe ima kvazi-dečka koji donosi doručak u krevet?“
„Eto ga. Vijesti su super.“
Izašao sam na taracu. Savršen ljetni dan.
„Rekla si da više ne ovisiš o starcima? Bar što se tiče gdje si i s kim si?“
„Da.“
„Provedi ovaj dan sa mnom.“
Vratio sam se k njoj u krevet.
„Ostani sa mnom danas. Možemo poći do Lokrum, Šunja. Bilo gdje. Samo da se maknemo iz grada. Želim bit negdje sam s tobom.“
„Konačno su se tvoje namjere počele pokazivati?“
„Moje sebične namjerne. Ne želim te djeliti s drugima. Danas si samo moja.“
„Ideja nije loša. Ali i sam znaš da nemam ništa kod sebe. Moram doma.“
„To nije problem. Odvest ću te doma, pričekati te i onda si moja.“
„Može.“
„Mislim da sam za ovaj plan zaslužio barem jedan poljubac.“
Ovio sam ruke ono njenih leđa, spustio ju lagano na krevet. I počeo ljubiti. Bez fizičke žudnje za njom. Bila je prisutan samo žudnja za njenim usnama. Njene ruke su se svakog trena sve više stezale oko mog vrata.
„Ne znam zašto ali odjednom sam izgubio volju za Šunjem. A da ostanemo ovdje?“
„Nema šanse. Idemo odmah.“
Grubo me odgurnula s kreveta.
„Hej“, uhvatio sam ju oko struka „nema razloga za ljutnom.“
„Pa naravno da nema. Što se može očekivati od tebe nego da budeš napaljen?“
„Vidim da se tvoje mišljenje o meni nije promijenilo.“
„Pa i ne baš. Ti očito spadaš u onih 80% muškaraca.“
„80%?“
„Pa da. Onih 80% koji bi, bez obzira na neizmjernu ljubav prema svojoj curi, bili spremni završiti u krevetu s prvom koja im to ponudi. Samo 20% bi to odbilo.“
„Zar stvarno imaš toliko loše mišljenje o meni?“
„Možda.“
„Zar se ne trudim dovoljno, zar ti svake sekunde koju provedem s tobom ne pokazujem da sam zaljubljen u tebe? Zar ne vidiš, da ne želim samo sex? Ako je tako...“
„Što onda?“
„Onda ću se morati još više truditi. Uvjeriti te da mi u potpunosti vjeruješ. Zaslužiti to. Kako ti nije jasno da ja od tebe neću odustati? Neću!“
Široki osmijeh se razvio preko njenog lica. Čak su joj se i oči smiješile.
„Stvarno te je lako izbaciti iz takta.“
„Ti se samo igraš sa mnom?“
„Pa da. Morala sam neke stvari čuti iz tvojih usta. Dobila sam što sam htjela.“
„Zadovoljna odgovorom?“
„Itekako. Čestitam, prošli ste test.“
Na jednom se bijes počeo širiti mojim tijelom. Cijela površina moje kože kao da je ključala. Okrenuo sam lice tako da ga nije mogla vidjeti. Nisam želio da vidi koliko razbjesnila. Njoj još uvijek nije jasno što se meni s njim dogodilo. Nije joj jasno da sam se zaljubio po prvi put i da ću napravit sve da i ona to osjeti. Valjda je ovo karma, ili kako već zovu to sranje od kozmičke pravde. Vrijeme je da se i ja osjećam kao Nora.Odnio sam ostatke doručka u kuhinju, na brzinu ubacio šorc i ručnik u ruksak.
„Ema, jesi uzela sve to si imala?“
„Aha.“
„Mogla si nešto ostaviti, tako da se možeš vratiti.“
Samo se nasmijala.
„Mislim da je danas vrijeme za malo adrenalina.“
„A to znači?“
„Motor.“
Sjeo sam na motor i dok se ona smjetila iz mene stavio sam kacigu, zatim sam se okrenuo i pomogao joj da zakopča svoju kacigu. Bila je tako slatka.
„Drži se.“
Godio mi je hladni zrak koji je strujao oko mene. Za manje od 5 minuta bili smo ispred njenog stana.
„Vraćam se za 10 minuta.“
„Nemoj prešit. Nikud nam se ne žuri.“
Ja sam još trebao srediti jednu sitnicu. Zamoliti Bornu da mi posudi gliser. Naš odnos nije bio baš najbolji u zadnje vrijeme.
Čuo se samo onaj monotoni tu-tu zvuk, koji me uvijek lagano živcirao. Ali tako to ide kog telefonskih poziva. Već sam počeo pomiščljati da mi se neće javiti.
„Bok, stari.“
„Bok.“
„Znaš da ne volim okolišati, pa ću ti reći izravno. Trebam uslugu.“
„Ne znam baš. Znaš da ne držim ni tvoju ni Markovu stranu u ovome svemu. Mislim da se Marko ipak ma pravo ljutiti na tebe.“
„Borna, nikad to ne bi napravio da je u pitanju puko odvođenje u krevet. Znaš to. Ovo je nešto više od toga. Puno više.“
„Dobro. Što ti treba?“
„Tvoj gliser. Danas.“
Na nekoliko trenutaka je uslijedio muk. Čuo sam samo Bornino disanje.
„U redu. Znaš gdje je na vezu i znaš gdje je ključ?“
„Naravno. Hvala, stari. E da, pozdravi Sašu.“
„Hoću,Hoću.“
Baš kad sam poklopio, Ema se pojavila.
„Izgledaš malo nervozno. Sigurna da je ovo uredu?“
„Pa i ne baš. Ali ja se nikad ne držim pravila. Pa zašto bi sad?“
I taj dan je zaista bio savršen. Ljetna fantazija. Od toga da me zakopala u pijesku i mučila me nekih 20 minuta tako, do vrlo rijetkih poljubaca u plićaku. I na kraju toga dana što sam saznao o njoj?
Obožavam roniti. Ne namjerava studirati. Barem ne još godinu dana. Njezin povremi posao ima veze s morem. Primjetio sam da se čak i predobro snalazi na gliseru. Možda ima veze s tim. Voli se igrati s bojom. Slika neke svoje čudne apstrakcije. Obećala mi je da će mi ih jednom pokazati.
„Ti si mene danas pitao za moje starce, a što je s tvojima?“
Još jedna stvar o Emi, ona i njena pitanja. Bila je opaka, uvijek bi pogodila žicu. Ili bi me zaboljeli mišići od smijanja.
„Možda nemam obitelj.“
„Možda. Ali to ne znači da ju jednom nisi imao.“
„Da. Ma imam ju i sad. Samo negdje su po svijetu.“
„Tko su to točno oni?“
„Starci i sestra. Ne mogu vjerovat da su moji starci još uvijek zajedno. Kao pas i mačka su.“
„Pa znaš onu: tko se tuče taj se voli.“
„Aha. Onda su moji iskovali na stotine takvih definicija.Možemo li ostavit to na miru?“
„Vidim ja da ti obožavaš tu rečenicu. Svaki put kad poželim s tobom pričati o tvojoj prošlosti izvučeš je.“
„Da,jer mislim da je uzaludno razgovarati o nečemu što je prošlo. Amo razgovarati o sad, o sutra, ali ne i o jučer.“
„Trebam par dana odmora od sveg ovoga.“
!
„Par dana odmora?! Ne razumijem. Zašto? Mislio sam da sve ide super.“
„Pa tko je reko da ne ide? Upravo mi zato treba par dana.“
„Vdiš li ti da to nema smisla?“
„Sad ćeš me odbaciti doma i ostaviti me ne miru dok se ja tebi ne javim. Bez poziva, mailova išta slično. Moram odlučiti što ću s tobom.“
„A ako se ja ne slažem s tim?“
„Nema se ti što ne slagati s ovim. Odlučila sam.“
Odbacio sam je doma, dao joj zadnji poticajni poljubac i ostavio ju na miru.
A zatim su se moji dani pretvorili u moj mali osobni pakao. Po prvi put sam se ja našao u ovakvoj situaciju. Netko drugi odlučuje umjesto mene. Ja čekam da mi zazvoni mobitel, da vidim novi mail, da mi pokuca na vrata. Samo sam to radio. Čekao sam. A ona se nije pojavljivala. Jednostavno je nije bilo. Nisam se mogao baviti poslom, nisam izlazio. Nisam ju htio sresti negdje. Znao sam da ne bi mogao okrenuti glavu od nje. Prokleti mobitel nije zvonio, a ja sam se više vremena proveo u moru nego na kopnu. Još uvijek mi nije bilo jasno kako sam dopustio da se uopće dovedem u ovu situaciju. Dosad sam upoznao dosta zanimljivih cura, ali nijedna na mene nije ostavila učinak kao Ema. Ni u jednu se nisam zaljubio kako kakav tinejdžer. Još sam donekle sve te osjećaje smatrao slabostima. Ona je uzela pauzu kako bi zaista vidjela što osjeća prema meni, pa sam onda i ja to vrijeme pokušao iskoristiti za to.
|
|
I just pooped in to say hi
12.09.2009.
bok ljudi
kako ste mi?
ja se ko malo uljenih..znate, ljeto, more, sunce, ekskurzija, problemi s kompjuterom...
nemate brige bit će novih poglavlja i to uskoro
javim
e da ako vas zanima što se događa sa mnom imate osobni blog (link u boxu)
pozdrav
|
|
Kiss
03.08.2009.
Sljedećih dana u potpunosti sam se bacio na izradu projekta. Zadnju utkamicu koju smo igrali u Divljoj ligi smo izgubili. To je bilo dobro zbog dva razloga. Imam vremena za ovo, a ne moram viđati Andreja. Mora mu se priznati da dobro udara. Tome je svjedočila moja pukunuta usnica i masnica ispod oka. Bilo je vrijedno toga. Nije trebala otići. Možda se prepala svega. Ali, zar nije vidjela da sam ja tu? Da neću dopustiti da joj se Andrej približi. Ne vjerujem da je to razlog. Iskra nije takva. Moram ju nekako pronaći. Moram pitati Marka. Valjda će mi pristati pomoći. Nisam se čuo s njim od te večeri. Nisam se čuo ni s kim osim Saše. Ali i s njom kratko. Treba mi pauza. Već satima crtam.
Zatvorio sam sve, uzeo novčanik, Ray-Banke koje su mi baš lijepo prekrile modricu i spustio se u Grad. To mi nije baš bila najbolja ideja. Grad je bio pretrpan.
„Prokleti turisti!“
Kupio sam novine i sjeo na kavu. Nisam znao da će mi prisjesti. Spustio sam novine i ugledao Noru kako sjedi za mojim stolom. Od slušalica je nisam čuo.
„Bok, Nora. Bok, Zorane. Kako si? Nije loše.Ti? Isto. Pridruži mi se.“ sarkazam u mom glasu bio je preočit.
„Baš ti je zgodan taj igrokaz. A i Andrej ti je baš lijepo sredio lice.“
„Sad kad si se ovako udomaćila;kavu?“
„Može?“
„Konobar, još jednu kavu.“
„Ti si zaista kreten.Valjda ti je to jasno. Nije bitno što ti Andrej nije prijatelj, ali Marko jest.“
„Da, nije mi to bio najpametniji potez, ali nisam mogao protiv sebe.“
„Mogu zamislit. Tvoj poriv da ju potrošiš bio je toliko jak da si zbog nje upropastio prijateljstvo koje održavaš još iz vrtića.“
„Tu si pogriješila. Nisam imao poriv da ju potrošim tad, niti ga imam sad.“
„Laž. Ne možeš reć da te ne privlače njene sise, njena guzica.“
„Ovo nije tako sirovo kao što ti misliš. Ovdje se ne radi o tebi. S Emom je drugačije.“
„Ja sam bila samo roba za potrošiti, a ona je tvoja prava ljubav.“
„Nora ostavi se patetike! Nisam to rekao. Samo s njom je drugačije, to je sve.“
„Znaš, još uvijek mislim da bi trebao biti sa mnom. Ma na kraju ćeš vidjeti da će to biti tako. A ja mogu čekati koliko god treba.“
„Ponašaš se ludo. Koliko ti puta trebam reći da od nas nikad neće biti ništa. Ponašaš se jadno.“
„Zorane, daj curi priliku, možda shvatiš da si se prevario. Već vidim kako bi vam djeca lijepa bila.“
Ema je bila iza mene, naslonila je glavu na moje rame i izazivala me.
„Balavice, imaš pravo.“
„Smiri se. Ema, moramo razgovarati.“
„Ne, ništa mi ne moramo.“
Okrenula se i vratila prijateljicama za susjedni stol.
Očito je muzike nisam čuo, a pošto nemam oči na leđima nisam ju ni primjetio.
„Moramo razgovarati.“ čučno sam pokraj njene stolice.
„Ne. I daj se digni. Izgleda kao da me moliš.“
„Ne pada mi na pamet. Treba mi samo 5 minuta.“
Cijelo to vrijeme Nora nas je bijesno gledala.
„Dobro, imaš 5 minuta.“
„Ne ovdje. Dođi.“
U gradovima poput ovog uvijek postoji neka obližnja, zabačena ulica idealna za ovakve razgovore.
Zgrabio sam ju za ruku. I odvukao u jednu takvu uličicu.
„Hej, to boli.“ reagirala je na stisak.
Pribio sam ju uz zid,isprepleo prste s njezinima i podigao joj ruke iznad glave.
„Pusti me! Vikat ću!“
„Baš me briga, viči koliko god želiš,. Ne puštam te dok ne dobijem neke odgovore.“
„Ondaj pitaj, pa da završimo s ovim.“
„Zašto si otišla onako?“
„Zato jer mi je ta scena bila previše, vas dvojica se tučete oko mene. Vas dvojice, krvavi zbog mene. Moram priznati da ti je pošteno sredio facu. A i osjećala sam se krivom.“
„Ne. Ja sam kriv. Ja sam te poljubio. Ja sam ga razbijesnio. Ne ti. Jeste li još zajedno?“
„Ne.“
Široki osmijeh mi se razvio preko lica.
„Što se tako cerekaš?“
Pokušavala se osloboditi mog stitska. Ali nije uspjela.
„Sad te više ništa se spriječava da budeš sa mnom.“
„Ne želim to.“
„Želiš. Samo se trenutačno boriš protiv toga. Strah te je jer ti se događa nešto novo. To je normalno.“
„Pusti me.
“Ne dok ne saznam sve što me zanima.“
„Onda brže da završimo s ovim.“
„Reci mi da ne osjećaš ništa prema meni! Reci mi da sam ti samo zabava! „
Nije govorila ništa. Njene velike zelene oči zurile su u mene.
„Reci!“
„Ne mogu! Jesi li sad zadovoljan!?“
„Samo sam to htio čuti. Ništa više.“
Nastupila je tišina. Jedino se čuo zrak koji je ulazio i izlazio iz naših pluća.
Približio sam joj se.Još sam držao njene ruke čvrsto prikovane uza zid. Polagano sam se približio njenim usnama. Lagano sam pritisnuo svoje uz njene. A tek onda sam ju zaista poljubio. Strastveno. A opet nježno. Moje usne su klizile po njenim. A ona je uzvraćala svaki poljubac. Jednako jako, jednako strastveno.
„Možeš li mi sad spustiti ruke?“
„Ne. Neću riskirati da mi opet pobjegneš.“
„A ako obećam da neću?“
„Ne. Ne puštam te.“
Ponovno sam ju poljubio. Tijekom tog poljubca uslišio sam joj želju.Pustio sam joj ruke. Ali sam ju zato uhvatio oko struka, okrenuo se tako da sam sad ja bio naslonjen na zid i prislonio je k sebi. Nastavio sam ju ljubiti. Nisam želio odvojiti usne od njenih. Uživao sam u tome. Od same spoznaje da su moje usne spojene s njenim na više od 20 sekundi pucao sam od sreće.
Odmaknuo sam se od nje, ali samo još uvijek držao ruku na njenom licu. Dok sam ja pucao od sreće u njenim se očima vidjela zabrinutost.
„Ema, znam da ti je sve ovo novo. Znam da te je strah. Slični smo. Zato, nećemo brzati. Možemo ostaviti sve kako je. Samo mi daj broj mobitela. Bilo što. Moram te moći pronaći.“
„Znači ne želiš da budem s tobom?“
„Želim, ali ti još uvijek nisi spremna.“
„Ne radi se samo o tome. Ne vjerujem ti. A zašto i bi? I sam znaš kakve glasine kruže o tebi.“
„Imaš pravo. I da, nisu glasine. Većina je potpuno istinita. „
„Eto vidiš. I onda mi daj samo jedan dobar razlog zašto bi te trebala uzeti u obzir. Izvrsno se ljubiš, ali ti si se valjda vodio onom vježbom do savršenstva. A nisam sigurna da želim da me usne koje su ljubile pola Europe ljube.“
„Nemam ga.“
„Žalim. Onda ništa.“
Krenula je iz uličice, a ja sam ju ponovno zgrabio za ruku, okrenuo prema sebi i poljubio,
„I sama si rekla da se izvrsno ljubim. Neka to bude početak. Već ćeš ti meni početi vjerovati.“
Zavukla je ruku u moj džep i uzela mobitel. Utipkala je svoj broj.
„Evo sad me možeš pronaći.“
Zadovoljno sam kimnuo glavom.
„Možemo li sad?“
„Naravno.“
Na moje iznenađenje Nora je još uvijek sjedala za mojim stolim. Ema se vratila svojim prijateljicama.
„Vidim da je pao jedan na brzinu.“
„Nije. I zašto to misliš?“
„Vidi ti se u očima. Onaj kilišej, sa iskrom u očima. Pa zašto to i ne bi bilo tako? Mlađa je od mene i sigurna je voljna više eksperimentirati od mene. U podne, usred Grada. Drolja.“
„Možda je upravo to razlog što si mi toliko odbojna. Ista si kao i sve ostale. Nemaš nimalo sigurnosti sama u sebe, odmah ju vrijeđaš.Ponašaš se kao da si došla s ulice. Riječnik ti je stvarno na zavidnoj razini. Misliš da me to privlači!? I da ju nikad više nisi nazvala droljom. Pogotovo ne preda mnom!“
Nisam joj dopustio da mi odgovori. Bacio sam lovu na stol. Otišao sam do Eminog stola, jednim pokretom sam joj maknuo kosu s vrata i poljubio ga.
„Već ćeš ti meni povjerovati. Nazvat ću te.“
Cijelo mi je vrijeme ta zadnja rečenica odzvanjala u mislima. Nazvat ću te. Hoću . I što onda?
Uzeti bocu vina i izvesti uobičajeni ritual. Čaša vina, dvije, moj šarm, krevet. Ne.
Ponovno sam se zatrpao poslom. Riješavao sam probleme svijetla, prostora, materijala. Nastojao sam ne gubiti toliko prostora stubištem. Počeo sam pomišljati da je taj projekt prevelik zalogaj za mene.
Tako sam proveo cijelo popodne i večer.
Isplivavši nekoliko puta do Gjivovića i natrag, bacio sam se oko tri ujutro u krevet. Nisam mogao spavati. A rekao sam da ću nazvati. Uzeo sam mobitel, zavalio se na jastuke, i nazvao.
S druge strane čulo se samo pospano halo.
„Probudio sam te. Očekivao bi da je cura o kojoj cijeli grad priča negdje vanka, ludo se zabavlja.“
„Nekad joj je dosta svega toga. Što imam loše da nekad jednostavno ostanem doma?“
„Ništa.“
„Zato je tebi bilo super večeras. Vjerojatno.“
„Ne. Oboje smo proveli noć doma.“
„Već sam misila da te ona ženska odvukla negdje.“
„Možemo li o bilo čemu drugom? Znam da ću ti to morati objasniti, ali ne večeras.“
„Mislim da bi ja tebi trebala postavljati zahtjeve. Ipak si ti mene probudio.“
„Imaš pravo. Koji je prvi?“
„Zašto si toliko zapeo za mene?“
„Mislio sam da će prvi zahtjev biti lakši. Ne znam. Ima nešto u tebi. Nisam navikao da predmeti mojih želja pružaju toliki otpor. Inače dobije sve što želim. U roku od 5 minuta. Imaš karakter. Sviđa mi se.“
„Odmah na početku pogreška. Ja nisam predmet. Imam ime, nisam izgrađena od plastike, moji venama ne teče neka masa, već krv.“
„Znači ako želim igdje dospijet s tobom moram te držati kako kap vode na dlanu.“
„Klišeji. Mrzim ih. Ne želim ih. Jača sam i postojanija od te kapi. Neću se rasplinuti.“
„Aroganta kaplja vode.“
„Smaragd.“
„Umišljeni samaragd.“
„Mislim da imam svako pravo na to. Ako se ja sama budem sažaljevala, što spriječava druge u tome? To je netko trebao reći onoj tvojoj.“
„Ona nije moja. Ako će se itko tako moći nazvati to ćeš biti ti.“
„Kauboju, zauzdaj tog konja. Ne želim ničije laso oko svog vrata.“
„Ali ako ne želiš laso što si onda radila s Andrejem?“
„Dobro pitanje. Odgovor nije tvoja stvar.“
„Kako ću uspjeti u naumu da mi vjeruješ kad imaš toliko kočnica prema meni?“
„Ako želiš razgovarat o nečemu što nije moj ljubavni život, bolje ti je da počneš odmah. Inače ću ti poklopiti.“
„Okej, okej. Beauty sleep i sve to.“
„Zar stvarno misliš da sam takav tip cure?Toliko isprazna, šupljoglava,da mi je izgled toliko bitan?“
„Koliko sam dosad vidio voliš se sređivati. I mislim da ti je to bitno. Donekle.“
„Zašto donekle?“
„Jer onoj curi sa stijene nije stalo do gubljenja sati i sati ispred ogledala. Njoj je stalo do života, do adrenalina, ona nema vremena za takve stvari.“
„A zašto to onda ipak radi?“
„Možda je navikla, možda ide linijom manjeg otpora, možda je sredina na nju previše utjecala.“
„Samo je navikla. Adrenalin joj je puno draži.“
„Onda te jednog dana vodim sa sobom roniti, ili razbijati frustracije na motoru.“
Tišina.
„Jesi tu?“ šapnuo sam.
„Jesam. Ali ne znam koliko još dugo.“
„Toliko ti se spava?“
„Da, dan je bio dug.“
„Nisam znam da kave toliko umaraju.“
„Samo se ti zezaj. Ne umaraju kave, nego posao.“
„Ti radiš?“
„Pa i ne baš. Uživam. Uskočim kad je potrebno. U biti uskočim kad ja to želim.“
„Zanimljivo. A što to kvazi radiš?“
„Nije bitno. Saznat ćeš već.“
„Tajnovitost. I to mi se sviđa. Ali u maloj dozi. Velika doza me može brzo izbaciti iz takta.“
„A to je lako za napravit?“
„Da.
„Zanimljivo. Hvala.“
„Imam posljednje pitanje za laku noć.“
„Reci.“
„Ruže ili neko drugo cvijeće?“
„Žuto. A ti pogodi koje.“
„Nisam ni očekivao ništa manje kompliciran odgovor.“
S druge strane se čuo samo njen tihi, umorni smijeh.
„Puštam te sad. Laku noć. Lijepe snove želim.“
Uz to sam joj posalo i poljubac.
„Laku noć. Nazvao si. Rekao si da hoćeš. Dobar početak.“
Pogledao sam brojčano stanje na satu. 4 ujutro. Žuto. Još mi je smješak bio na licu zbog njenog odgovora. Žuto. Nema problema. Probat ću sa svim. Pogodit ću. Možda ne iz prve ali hoću.
Sljedećih noći su se naši mali ponoćni razgovori nastavili. Neke barijere su se polagano tresle, dok su druge bile čvršće nego za vrijeme našeg prvog razgovora. Informacije o sebi je davala na kapaljku. Uspio sam samo saznati koju glazbu sluša, ono što ona sluša 2% populacije. Svjetske. Pod hitno sam se morao ubaciti u tih 2%. Za vrijeme tih razgovora uvijek sam ju zamišljao na krevetu, između bezbroj jastuka, pokoje plišane igračke. Ipod joj je uvijek bio blizu. Deseci knjiga na podu. Naravno i Alan Ford. Sve je šareno. Igra se s kosom.
Još uvijek mi nije odgovarala na najbitnije pitanje. Još uvijek nije rekla koje joj je žuto cvijeće najdraže.
|
|
The fist fight
21.06.2009.
Dani su prolazili. Goričnu koju mi je Ema ostavila u ustima smanjila je Iva, cura s kojom me Borna upoznao. Moram priznati da sam se zabavljao s njom. Nije tražila ništa od mene. Samo zabavu. To mi je odgovaralo. Ono, visoka, vitka, smeđa kosa, smisao za humor, ali ne i potreba za vezivanjem. Što sam više mogao poželjeti. Odnos s Norom se polagano normalizirao. Bar je ponovno izlazila. Još uvijek nije razgovarala sa mnom. Glumila je neki ponos. Izbjegavala me pogledati. Znam da joj nije bilo lako gledati me s Ivom. Svaki put kad bi stavio ruke oko Ivinog struka, pogledao ju, smijao se s njom, Nora bi potonula. Jedva bi sudržala suze.Mogao sam samo gledati, ništa drugo. Tijekom jednog od tih izlazaka pokušao sam razgovarati s njom.
„Nora, čekaj. Razgovaraj sa mnom.“
„Ostavi me na miru, nemam ja što razgovarati s tobom!“
Pogledala me, a jedna suza se skotrljala niz njezin obraz. Istrčala je iz kluba.
„Zorane, što si sad napravio? Baš ti vrag ne da mira, zar ne?“ naravno Saša koja me i nagradila treskom po zatiljku, trčeći za Norom.
Od tog izlaska nisam više ni pokušavao razgovarati s njom. Očito nije imalo smisla.
Divlja liga je krenula i nismo bili loši. Na naše iznenađenje pobjeđivali smo.Izbjegavao sam svaki kontakt s Andrejem. Samo ono najnužnije.Strategije, plan napada i obrane. Par puta sam došao u priliku da ga pod izilikom igre udarim, ali sam se uspio sudržati. Andrej je shvatio da nešto nije bilo u redu, ali nije znao što. Nisam mu htio objašnjavati. Vjerujem da ne bi pokazao puno razumijevanja.
Emu nisam vidio ni čudo skoro mjesec dana. Još uvijek su me znale porubuditi njene oči, a snovi u kojim se onda pojavljivala bili su sve življi, sve intenzivniji. Svaki sam san proživiljavao onaj ples. Ali svaki put je bilo nešto drugačije. Kraj. Svaki put sve bolji. Na kraju bi ju uvijek poljubio, a taj trenutak je iz sna u san sve više jačao, postojao intenzivniji. Nakon svakog sna bi želio to sve više. Želja za njom je i u javi postajala sve jača. Često bi se uhvatio kako razmišljam o njoj. Čak i kad bi ljubio Ivu. Nisam to želio. Nisam se toga mogao riješiti.Tražio sam ju tijekom svake utakmice. Nikad je nije bilo. Očito ju nije bilo previše briga za Andreja. Ili je možda izbjegvala mene? Nisam znao koja je opcija gora.
Sve se nekako kretalo, samo je moj projekt još uvijek bio na početku. Nisam znao kako početi. Hrpe knjiga bile su po cijelom stanu. Tisuće zgrada, tisuće primjera, ali ni jedna korisna ideja. Započeo sam nacrt deset puta. Ali svaki bi ubrzo završio u smeću. Tako je bilo i jutros. Ponovno nisam mogao početi. Gledanje vijesti na CNN-u i projektiranje očito ne ide zajedno, a projekt mora biti predan za malo više od mjesec dana.
Zvono na vratima. Spas od frustracije.
„Naprijed. U borakvu sam.“
Saša. Očito se vratila iz kupovine.
„ Bok.Kako si? Kuda ću s ovim?“
„Na pult. Ono što moraš slobodno stavi u hladanjk.“
„Super. Zdijelice su ti još uvijek na istom mjestu?“
„Aha.“
„OK. Sladoled.“
Dok je ona sređivala taj sladoled, pospremio sam projekt. Nisam želio ni da Saša zna.
„Evo ga. Hoćemo li vanka sjesti?“
„Može.“
„Odličan izbor. Čime sam ovo zaslužio?“
„Treba mi usluga. U zadnji je čas, ali nadam se da ćeš pristati.“
„O čemu se radi?“
„ Večeras smo trebali imati tulum kod Borne, ali pukla mu je cijev i tamo je sad totalni kazin. Savršeno za vaterpolo, ali ne za tulum. Pa sam mislila da tulum preselimo ovdje. Što kažeš?“
„Večeras?“
„ Da. Mi bi sve sredili. Ti samo moraš dati dopuštenje. Ima više nego dovoljno prostora. Molim te?“
„ Dobro, dobro, može.“
„Hvala. Već sam rekla Borni, Igoru, Marku, Nori, Tini da se tulum seli ovdje. Ostalima ćemo već javiti.“
„ Koliko je ostalih?“
„ Oko 30.“
„ Što još treba?“
„Kamin je još uvijek u funkciji?“
„ Naravno.“
„Super, dečki će kupiti meso, i piće. Od tebe se očekuje da pmogneš oko kamina i muzike.“
„ Nema problema.“
Malo će biti nezgodno zbog Nore, ali neka se nosi s tim.
„Kako si? Nismo odavno ovako razgovarali.“
„Ok sam. Ništa posebno. Standardno.“
„ Možda se meni čini, ali zaista si se zagrijao za Ivu.“
„ Ma ne. Iva je super. I po prvi put netko ne očekuje ništa od mene. Samo se zabavljamo zajedno. A i ovako se Nora drži dalje od mene.“
„Stekla sam drugi dojam. Nekako si stalno nervozan, a kad Iva dođe, smiriš se, zadovoljan si.“
„ Možda. Ali razlog nervoze je drugi.“
„Koji?“
„ Saša, muči me jedna cura. I ne znam što želim. Što ako po prvi put osjećam nešto?“
„ Zorane...što to govoriš? Ne mogu vjerovati. Konačno“
Samo me gledala, očima punim čuđenja.
„Nemam pojma što govorim. Možda po prvi put želim, ali ne na stari način.“
„Imala sam pravo. Tko je ona?“
„Upravo je to problem. Ona je cura zbog koje mi je Nora zalijepila šamar. Ona je Andrejeva cura. Cura Markova brata. I ima 18.“
„S tobom nikad ništa nije jednostavno.Uvijek si moraš zakomplicirati život. Zaljubiš se u nekoga po prvi put i ona ti je zabranjena.“
„ Ne, nisam zaljubljen. Definitivno nisam.“
„ Misliš li na nju?“
„Da.“
„Osmijehuješ li se kad misliš na nju?“
„ Da.“
„ Želiš li ju vidjeti? Razgovarati s njom?“
„ Da.“
„ Onda mislim da si zaljubljen.“
„ Nije samo to. Sanjam ju. Želim ju poljubit, dodirnut. Ljubomoran sam za poluditi. Jedva se sudržavam da ne udarim Andreja. Jednostavno ne znam što i kako.“
„Znaš da je ovo rečenica koju najviše izbjegavam..ali Zorane, rekla sam ti. Bit ćeš ti nečiji.“
„ Saša, molim te, barem me ovaj put poštedi prodika i reci mi kako ću ovo riješit. Jer ja nemam pojma.“
„Najveći problem je što je ona s Andrejem. Godine tu igraju sporednu ulogu. Bar je punoljetna ako ništa drugo.“
„ Prestani me zafrkavat. Stvarno ne znam što ću.“
Stavio sam ruka ne stol i spustio glavu na njih.
„ A ti i Borna? Koliko sam ja uhvatio vi ste sad zajedno.“
„ Da. Znaš da sam ja uvijek bila zatreskana u njega. Mislila sam da on mene vidi samo kao prijateljicu ali očito nije tako. Ne znam. Znam kakav je on i znam za sve njegove osvajačke podhvate. Ali nastojim mu vjerovati kad mi kaže da mu ja nisam samo još jedna u nizu. Lijepo nam je zajedno.“
„Drago mi je zbog vas. Ja sam mu već zaprijetio da će odgovarati meni ako te povrijedi.“
„Ja sam sposobna riješiti probleme bez tvoje pomoći.“
„ Ma znam. Ali ja sam preuzeo ulogu tvog starije brata.“
„Onda ured. Samo, ako ikad poželiš intervenirati prvo se obrati meni.“
„Može.“
„ Saša, ja ću vam ostaviti sve što vam treba, pokazat ću ti gdje se sve nalazi, imate ključeve, imate sve, ali ja neću večeras ostati. Nemam volje za tulumarenjem. Jednostavno želim biti negdje sam.“
„A ne. Ne može to tako. Ostaješ ovdje. Zabavit ćeš se i to će ti pomoć.“
Zvono.
„ To je sigurno Borna. Idem mu ja otvoriti.“
Glava mi je još uvijek bila na rukama. Danas jednostavno nisam za nšta. Želim jednostavno biti sam. Moram dobro o svemu razmisliti. Jer ako sam zaista zaljubljen u nju, onda moram nešto poduzeti. Ali što? Frustracije su se počele nagomilavati u meni, a to nikad nije bilo dobro. Šake su me počela lagano peckati. Ako ostanem danas na tom tulumu već ću pronaći naći da taj gnjev izbacim na nekome. A to ne želim. Jednostavno moram pobjeći od svega.
Borna mi je stavio ruku na rame.
„ Ti ne ideš nikud. Naravno ideš sa mnom u kupovinu. Treba mi netko pomći nositi piće. Idemo to odmah sad obavit.“
„ Ok, idem s tobom. Saša ako trebaš zovi na mobitel.“
Borna je uzeo ključeve i zaputio se prema autu.
„Danas ja vozim.“
„Mislim da nam motor danas ne odgovara.“
„ Nisam ni mislio na motor. Alfa.“
„ Tvoja ljubav.“, izgovorio je tu rečenicu s podsmijehom.
A što ako je moja ljubav prešla na Emu?
Kupovina je prošla brzo, iako nije bila ugodna. Borna je cijelo vrijeme doslovno čupao riječi iz mene. A meni je bilo svejedno. Apsolutno sve mi je bilo svjedeno. Tek sam po količini alkohola zaključio koliko oni ljudi ubiti večeras očekuju.
Borna me tek na povratku počeo nagovarati da ostanem.
„Čuj, Saša me u kratkim crtama uputila u trenutna događanja i mislim da bi trebao ostati večeras. Zabavi se malo. Pozovi Ivu. Sigurno će te ona oraspoložiti.“
„Možda. Ne znam.“
„Čudno te je gledati ovakvog. Nisam navikao.“
„Nisam ni ja. Imaš pravo. Nazvat ću Ivu. Iskra nije zaslužila da se osjećam ovako loše zbog nje.“
„Tko je sad Iskra? Mislio sam da se radi o Andrejevoj maloj?“
„Ma to je ona. Iskra je samo moj nadimak.“
„Aha.“
Standardna ekipa je već bila kod mene. Pripreme su bile u punom jeku. I Nora je bila ovdje.Čak je i komunicirala sa mnom. Iako su to bile najbanalnije rečenice, bilo mi je drago zbog njih. Naš se odnos počeo normalizirati, iako mi je nešto govorilo da neće biti dugo tako. Pred večer sam nazvao Ivu. Bar sam se imao čemu veseliti.
Ljudi su počeli dolaziti negdje oko 9. Saši i Borni sam prepustio ulogu domaćina. Nisam imao volje zabavljati ikoga. Na tulumu su bile sve odreda poznate face, ljudi iz srednje, iz Grada. Već sam vidio da ću nekima morati ponuditi i doručak. Veći dio večeri sam se izmjenjivao s dečkima na roštilju. Ivi se moja uloga nije previše sviđala.Htjela je plesti, a meni to nikako nije odgovaralo. Plesanje me podsjećalo na Iskru. No što je tu je. Iva me ipak smirila na neki način. Prvi put sam toga dana osjetio mir. Mir usred vruće ljetne noći.
„Hajde Zorane, jednu pjesmu. Marko će te zamijenit. Hajde.“
„Ok, idemo.“
Ako se to može nazvati tako plesali smo, ali nisam ni približno uživao kao s Iskrom.
Usred druge, treće pjesme primjetio sam Andreja. Ponovno sam osjetio da me šake peckaju. A onda sam ugledao nju. Krvi mi se sledila. Sve oko mene je bilo u slow-motionu. Okrenula se prema meni. Na trenutak smo tako stajali. Moj šokirani izraz lica nasuprot njenom očaravajućem osmijehu.
Nisam znao kako reagirati. U tom trenu Andrej ju je zgrabio oko sutruka i poljubio... Tijekom cijelo tog poljubca gledao sam u nju.Taj beskrajni sat mučenja koji je trajao zapravo samo sekundu uništio me. Njene oči su me sad strijeljale. Povukla je Andreja i nestala u gužvi.
„Što se dogodilo? Pretvorio si se u kamen.“
„Sve je u redu,samo ne mogu ovo. Moram pronaći Sašu. Odmah.“
Jednostavno sam otišao. Blago rečeno bio sam izvan sebe. Morao sam ponaći Sašu. Ona me mora nekako smiriti, inače ću svu svoju energiju ispucati na Andreju.Doslovno.
„Zgoromit ću ga sa zemljom. Daj mi to piće.“
„Smiri se. Koga? Zašto?“
„Andreja. Ovdje je. Ema je s njim.“
Počeo sam se derati. Bili smo u kuhinji. Nitko nam nije blizu,a glazba je spriječavala da itko čuje moj izlijev bijesa.
„Moram se maknut od njega. Moram se maknut od nje. A ona me još onako arogantno gleda. Zna da ju želim. I baš ju boli briga za to. Uživa u svem ovom. Uživa u mojoj ljubomori. Uživa u mom pogledu.“
„Smiri se. Diši duboko. Ne znam što bi ja napravila da sam na tvom mjestu.“
„Zgromit ću ga. Neka mi se samo obrati.“
„Nemoj praviti scene. To ti ne odgovara.“
„Gdje ste vas dvoje nestali? Još će Borna posmisliti da muljate nešto njemu iza leđa.“
Nisam mogao podnjeti Marka. Izletio sam iz kuhinje.Mogao sam čuti samo Markovo: „Što je sad pak njemu?“
Spustio sam se u špilju. Znao sam da dolje neće biti nikoga. Morao sam se nekako smiriti. Što ću s Iskrom? Moram nešto poduzeti. Nikad se nisam znao pretjerano dobro podnositi intezivne emocije, bio to bijes ili ovo što sad osjećam. Sve ovo tako kratko traje. Ali sve više jača.
Legao sam na žale. Muzika je još uvijek dopirala do mene. Zatvorio sam oči. Dopustio sam umu da odlebdi negdje. Mir. Ni sam nisam znao koliko sam tako ležao.
Čuo sam približavanje nečijih koraka. Netko je sjeo pored mene. Još uvijek tako ležeći otvorio sam vjeđe. Ema.
„Oprosti za onaj poljubac maloprije. Htjela sam samo vidjeti kako ćeš reagirati.“
„Očito sam ti i večeras dečko za zabavu.“
„Hm. Tebi su inače sve cure za zabavu. Mislim da je uredu da vidiš kako je to kad si ti za promijenu s druge strane medalje.“
„Karma i ta sranja.“
„Ne. Samo mislim da je to uredu.“
„Igrajmo po tvome. U redu je. Što sam još zaslužio?“ pridigao sam se. Sad sam sjedio poput nje.
„Evo ovo.“
Približila mi se. Stavila ruku na moj obraz i poljubila me. Moje ruke su se ovile oko njenog struka. Nisam htio da mi ovaj put pobjegne. Privio sam ju bliže sebi. Njene vruće usne prelazile su preko mojih. Ruka joj je bila na mom vratu. Sve one naelektrizirane stanice mog tijela, sad su frcale od količine naboja.Polagano je odvajala usne od mojih. A ja sam ju zbog toga sve više približavao sebi.
Na kraju sam morao odvojiti usne od njenih. Tako sam se bar mogao nadati još jednom poljubcu.
„Možda nisi ni ovo zaslužio.“
„Možda. Ali moraš priznati da je bilo lijepo.“
„Hm.Da.“
Pogled nije skidala s mora.
„Znam te kratko, ali dovoljno dobro da znam da nešto nije uredu.“
„Ovo je bila greška. I naš izlazak je bio greška.“
„Zašto? Jer nisam samo zabava? Jer si možda osjetila nešto?“
„Ne. Jednostavno je to bila greška. Očito nisam imala pojma koliko velika. Jer si očito ti počeo osjećati nešto.“
„Možda jesam. Ne možda. Sigurno. I kad te onda vidim s njim...a trebala bi biti sa mnom.“
„Ne. Meni ne treba nitko. Ja ne pripadam.“
„Tako sam i govorio. A sad ...ne znam. Ne mogu te gledati takvu. Reagiraj. Bar reci nešto.“
„Od sad kad me vidiš, jednostavno me ignoriraj, kao što ću ja tebe. Ja imam Andreja, ti imaš svoje cure.“
Bilo joj je svejedno. Imao sam osjećaj da ne želi biti s Andrejem, ali se isto tako odupire meni. Nešto se dogodilo između nas. A ona sad od toga bježi. Ne znam zašto.
„Molim te, objasni mu u čemu je stvar. Ne možeš reći da nisi osjetila ništa.“
„E pa mogu“, u njenom glasu se ponovno čula ona dobro mi znana arogancija „ Nisam osjetila apsolutno ništa. Poljubac kao i svaki drugi. Nema razlike.“
„A zašto si mi se onda došla ispričati?“
„Jer mi je gore postalo dosadno. I jer se volim igrati s ljudima. Jer se volim igrati s tobom. Ali igra je postala dosadna. Počeo si osjećati. Šteta.“
Otišla je. Gledao sam ju kako se uspinje skalinima. Ona se sa mnom samo igra. Bio sam siguran da laže. Ta me spoznaja nije razbijesnila. Potonuo sam. Sad sam znao kako se Nora osjećala. Ali Iskra osjećao nešto prema meni.
„Ma k vragu sve! Moram ju naći!“
Glazba je još uvijek treštala. Činilo mi se je ljudi bilo još više nego prije. Nisam ju mogao naći. Po prvi put sam preklinjao ovu kuću. Previše terasa. Konačno sam ju ugledao, u najvećoj gužvi. Andrej je plesao s njom. Probio sam se do nje, zgrabio ju za ruku, okrenu prema sebi i prije nego što uspijela išta izustiti poljubio sam ju. Upotrijebio sam svu snagu i najnježnije ju privio k sebi. Ovaj put sam unio u poljubac sve ono što je kuhalo unutar mene. Iznenadio sam se kad sam osjetio da i ona mene ljubi. U potpunosti sam se prepustio njenim usnama. Tek sam tad shvatio da je sve nekako tiho. Očito su nas svi promatrali. Osjetio sam nečiji ruku na ramenu. Andrej.
„Što ti izvodiš?“
„Ljubim. Samo ne znam koga. Tvoju curu ili pak moju?“
„Sad si stvarno pretjerao. Možda bi ti oprostio poljubac, ali ovo ne.“
Njegova šaka se spojila s mojim licem.
„Andrej, prestani! Ovo nećeš riješiti šakama.“
„Ema, hajde i ti zašuti, inače bi i ti mogla dobiti svoje.“
„Neću ti dopustiti da s njom tako razgovaraš, a kamoli da ju ponovno dotakneš.“
U tom trenu stisnuo sam šaku i usmjerio ju prema njegovom licu. Ubrzo su se svi počeli mlatiti. Marko, Borna, ljudi koji nisu imali veze s ovim. Podijelio sam nekoliko pogrešnih udaraca, ali većina je pronašla pravo odredište. Netko nas je zalio šmrkom. Saša.
„Prestanite! Ponašate se poput male djece.“
Prestali smo. Većina je majica bila krvava, pa tako i moja. Osvrnuo sam se i potražio Emu. Nije je bilo.
„Otišla je. Očito nije htjela gledati kretene kako se mlate zbog nje.“
„Andrej, smiri se. Dovoljno ste sranja napravili za vačeras. Idemo doma.“
Marko mi ovo nikad neće oprostiti.
„Svi doma. Tulum je gotov. Ne želim nikoga vidjeti. Odmah. Inače ću ja početi poljevati.“
Svi su se polagano pokupili samo su Saša i Borna ostali.
„Možete i vi doma. Sam ću srediti ovaj nered.“, već sam počeo sakupljati prazne boce.
„Netko ti mora pogledati nos. Možda je slomljen.“
„Saša, smiri se. Čitav je. Pobrini se radije za Bornu. Ne mogu vjerovati da je samo tako otišla.“
„Moram priznati da ti ovo bio jedan od najglupljih poteza ikad.“
„Znam.“
„Sigurno nas ne trebaš?“
„Ne. Mogu sam.“
Otišao sam sprati krv s lica. Nos mi je bio čitav, kao što sam i mislio. Sutra ću imati koju modricu. U svakom slučaju ništa strašno. Gledao sam se u ogledalo.
„Ne mogu vjerovati da si samo tako otišla. Nakon svega.“
Ostatak večeri sam sređivao nered. To mi je koliko toliko zaokupilo um.
|
|
The clock is ticking...
04.06.2009.
21: 40
Štetao sam gore-dolje dnevnim boravkom. Stalno sam pogledavao na sat. Svijetla sam ugasio.
„Još stignem. Ne znam. S jedne strane ona zove mene, to valjda znači da je s Andrejem gotovo. Ali Andrej mi je danas rekao drugačije. I da je gotovo ne bi bilo uredu.“, razmišljao sam na glas. Tako sam najlakše odlučivao.
21: 45
„Zorane, brže odluči. Jer ako misliš moraš odmah krenuti.“
U tom trenu sam prestao racionalno razmišljati. Bila mi je dovoljna želja koju sam u tom trenutku osjećao. Želja i potreba da ju vidim.
21:50
Istrčao sam iz kuće, zaključao vrata. Na putu poviše kuće sam ugledao susjede, stari bračni par.
„Zorane, nismo znali da si se vratio. Kako si?“
„Nemam sad vremena.“, zaderao sam se protrčavši pokraj njih.
Imam manje od deset minuta. Sa svakim novim korakom osmijeh na mom licu je rastao. Adrenalin je ponovno počeo kolati mojim venama. Nisam znao što me očekuje i moram priznati da mi se to sviđalo. Izrazito sviđalo.
„Sva sreća što živim u Zlatnom potoku inače ne bi stigao. Ni ovako neću ako se ne požurim.“, mrljao sam sam sebi u bradu. Pogledao sam na sat. 21:55. Počeo sam ponovno trčati. Gužva na putu mi nije olakšavala. Nimalo. Kako sam se približavao Gradu ljudi je bilo sve više. „Ovo je znači trčanje s preprekama.“ Zvonik je otkucao deset dok sam utrčavao na Stradun. Zaustavio sam se da bi došao k sebi. A onda sam ju ugledao. U vrevi Grada, okrenuta meni leđima, stajala je sasvim mirno. Nosila je bijele lanene hlače, crni top koji nije u potpunosti prekrivao ni njen trbuh ni leđa. Kosu je ležerno smotala na dnu zatiljka. Na moje iznenađenje nije nosila štikle. Uputio sam se k njoj. U tom trenutku se okrenula prema meni.
„Očito te mama nije naučila da dolaziš na vrijeme.“
„Koliko ja vidim točan sam“, pokazao sam na zvonik.
„Po mom satu kasniš pet minuta. A ja se ravnam samo po njemu.“
„Ti si jedna od onih koja tjera druge da se prilagođavaju njoj?“
„Naravno.“
„Kako ćemo onda? Jer i ja sam takav?“
„Jednostavno. Ti se ravnaš po meni.“
„To ćemo još vidjeti. Što si planirala za večeras?“
„Ja?“, ponovno se hihotala. „Ja, ništa. A što si ti smislio?“
„Tako znači. Prvo da razjasnimo nešto. Ti imaš dečka ili nemaš?“
„Bi li ti smetalo da ga imam?“
„Iskreno? Ni najmanje. Ali želim znati. Odmah.“
„Postoji jedan tip. Što se njega tiče mi smo u vezi. Ali ja taj pojam mnogo ležernije shvaćam.“
„Znači da si u vezi.“
„Moglo bi se reći.“
„A što ako nabasamo na njega večras?“
„I to je tvoj problem. Ja očekujem dobru zabavu večeras.“
„Aha. Koja su mjesta onda zabranjena?“
„Nema takvih mjesta.“
„Ne želiš mi baš ništa olakšati, zar ne?“
„Upravo tako. Smatraj ovo ruskim ruletom.“
„Ruski rulet.“
Zanimljivo.
„Idemo onda.Ali dok ja smišljam,reci mi bar nešto o sebi. Reci mi bar jesi li punoljetna?“
„Jesam.“
„Znači maturantica.“
„Ne. Gimnazija je završena.“
„Još bolje.“
„A što s tobom?“
„Faks je završen. Sad samo moram počet radit.“
„Koji?“
„Vidim da se nisi uspjela raspitati o svemu?“
„Morala sam nešto i tebi ostaviti.“
„Što ti zapravo želiš od mene?“
„Želim zabavu. A za ostalo ćemo vidjet.“
„Još samo jedna stvar prije zabave?“
„A koja to? Mislim da je sve jasno.“
„Ovo je spoj, ako sam ja dobro shvatio. A mislim da jesam.“
„Jesi.“
„U redu. Idemo se zabavit.“
Jedino što sam o njoj znao bilo je njeno ime, godine i to da je otišla plesati nakon što me Nora ošamarila. Znači tražim mjesto s dobrom muzikom gdje se može plesati. East-West ne. Fuego ne, još je prerano. Znam. Novi klub na Lovrijencu. Pogodak.
„Znam gdje ćemo. I moram pohvaliti izbor cipela. U petama bi ti to bio problem.“
„Meni ništa nije problem u petama.“
„A uspinjanje na Lovrijenac?“
„Mislim da mi ne bi bio problem.“
„Tebi ništa ne može zaustaviti.“
„Ako ostaneš dovoljno dugo u mojoj blizini, možda saznaš je li to u potpunosti točno.“
Klub nije bio prepun. Atmosfera je zbog toga bila još bolja. Čim smo ušli Ema se počela kretati u ritmu glazbe. Očito joj je odgovarala. Meni su odgovarali njeni pokreti.
„Šank ili separe?“
„Šank.“
„Ah, centar pažnje.“
„Ja sam uvijek u centru pažnje.“
„I očito si uvijek navikla dobiti što želiš.“
„Dobila sam tebe. Mislim da je to dovoljan dokaz moje sposobnosti.“, počela se hihotati.
„Nisi me dobila. Niti ćeš me ikad dobiti. Uspjela si me nagovoriti da te izvedem večeras. Ništa više.“
„Dobila sam ja i sljedeći izlazak. Vidjet ćeš.“
„Aha. Dobro. Kako da ne.“
„Hoćeš ti naručiti to piće ili ne?“
„Konobar, viski i vodku-juice.“
„Pogodio si što pijem.“
„To bar nije teško. Sve cure piju isto. Ti još nisi došla u Cosmopolitan fazu.“
„Nadam se da ni neću.“
„Zašto?“
„Da mi jedan te isti, vjerojatno već, dosadni tip naručuje svaku večer u istom klubu, ili kafiću isto piće? Ne, hvala. Ne želim takav dosadni, monotoni život.“
„Zanimljivo. Ali sve su s 18 iste. Željne života. Što ti tvoj kvazi dečko kaže na to?“
„Ništa. Ovako ozbiljne teme su previše za njegov mali mozak.“
„Feministkinja.I to sam mogao očekivat.“
„Ne. Ja ne govorim da mi muškarac ne trebe. Upravo suprotno. Meni treba muškarac. A ne neki tinejdžer. Ne treba mi netko za stalno. Treba mi netko za zabavu.“
„Ja.“
„Da, večeras si to ti.“
„Moram priznati da još nitko nije o meni govorio kao o zabavi.“
„O mamin mali dečko je povrijeđen.“
Naslonio sam lakat na šanki i odgovorio joj u poluležećem položaju.
„O ne mamin mali dečko se odlično zabavlja. Očito tako danas razmišljaju cure tvojih godina.“
„Ne. To sam samo ja.“
„Ah da zaboravio sam da si ti posebna.“
„To ti je bio posljedni put da si zaboravio tu činjenicu.“
„U redu. Obećavam. Nikad više. Zadovoljna?“
„Ne.“
„Kako to mogu promijeniti?“
„Pleši sa mnom.“
Uzeo sam njenu ruku i poveo ju plesati. Nikad nisam volio plesati. Nisam čak bio ni toliko katastrofalan u tome. Jednostavno nije bilo moje područje. Ali, to nije činjenica koju trebam otkrivati neprijatelju. Moram priznati da je ovo jedan od najljepših klubova na svijetu. A vidio sam ih mnogo. Plešeš pod zvijezdama dok ti je cijeli Grad po nogama. Ovakvi prizori su mi falili. Emi je očito sve odgovarala. Tijelo joj je izvijalo u ritmu glazbe. Tapkao sam više manje u mjestu. Uživao sam u pogledu na nju.
„Zar mi se bojiš približiti?“ ,uzela je moje ruke i stavile ih na njene bokove.
„Tako je već bolje. I opusti se malo. Preukočen si.“
Nisam ništa odgovorio. Složio sam jednu od onih hmm faca. A imam ih dosta.
Uspio sam se opustiti. Počeo sam zaistaplesati . Godinama to nisam napravio. Osjećao sam se slobodno. Zadovoljno. Tako su pjesme prolazile. Jedna. Druga. Treća. Tako njih deset. Netko je odlučio presjeći dotadašnji energični provod nekom sporom pjesmom. Mrzim stiskavce. Nisam znao što napraviti.
„Idemo po piće?“
„A ne. Rekao si da ćeš napraviti sve kako bi bila zadovoljan.“
„Znači ne mičemo se odavde.“
„Ovu pjesmu sigurno ne.“
Lagano sam riširio ruke i dospustio sam da se ugodno smjeti u mojim rukama. Bio sam očajan u ovome. Zaista. Spustila je glavu na moja prsa i ruke stavila ma moje leđa. Polagano sam se ljuljao. Nije ništa govorila. Nijedan dio njenog tijela se nije pokretao. Činilo se da joj je ugodno. Moram priznati da je meni bilo ugodno. Iznimno ugodno. Nisam htjelo kraj pjesme. Ali kraj je došao brže nego što sam mu se nadao. Podigla je glavu i pogledala me.
„Sad sam zadovoljna.“ nasmiješila se, podigla se na prste i poljubila me u obraz. Privio sam ju kako bi se njene usne još više urezale u moju kožu. Ponovno mi se dogodio beskrajno dugi trenutak. Prekinula je lance mojih ruku, trenutak je šutala. Nespretno je spustila pogled i zagledala se u tlo.
„Idemo sad po to piće.“
„Može.“
Hitro se zaputila prema šanku. Dok sam se ja probio od gužve koju je ona ostavila iza sebe, već je naručila novu rundu.
„Zaboravio sam kako plesanje izmori čovjeka.“
„Ne čudim me. Sve su ti kosti škripale.“
„Ali mislim da sam spreman na još jednu turu. Što kažeš?“
„Kažem da moram na jedno mjesto. Odmah se vraćam.“
Skočila je sa stolice. Vrijeme sam kratio razgovorom s barmenom. Nisam opazio koliko je vremena prošlo.
„Curama treba sve više i više vremena. Čak ni kad su same ne ide to pudranje nosa ništa brže.“
„Nisam ni primjetio koliko je prošlo. Sigurno je prošlo 15 minuta.“
„Eh.“, vratio se spremanju koktela.
Osjetio sam nečiji dodir na ramenu. Okrenuo sam se ali to nije bila Ema. Neka meni nepoznata cura.
„Ovo ti je poslala cura s kojom si bio.“, dala mi je papirić i otišla.
Ne traži me. Ne znam hoćemo li se više vidjeti. Možda jednom.
Stavio sam papir u džep. Nisam znao što misliti. Ne. Nitko neće raditi budalu od mene. Nema šanse.
„Što je. Propao spoj?“ Sad mi je još i barmen stao soliti pamet.
Nisam ništa odgovarao.
„Vjerojatno nisi njen tip. Vidio sam ju već s onim malim koji je igrao vaterpolo. To što je mlađa od tebe ne znači da ćeš joj zavrtiti glavom.“
U tom trenutku mi je prekipilo. Jedva sam se suzdržao da ga ne udarim.
„Tko je tebe pitao za mišljenje? Tvoj posao je pranje čaše i pravljenje koktela. Ništa drugo. Zato prekini zabadati nos u moje stvari i rađe mi daj dupli viski. Odmah!“
Nekolicina ljudi koja je stajala oko mene sad je buljila malo u mene malo u barmena.
Bacio je čašu na šank. Ispio sam njen sadržaj u jednom gutljaju i bacio novac.
Nisam se ni trudio naći ju izvan kluba. Nije željala biti nađena. A kad netko to želi onda sigrno neće biti nađen.
Čekala me šetnja doma. Bolje je da je sve ovako završilo. Prije nego što sam ju odveo u krevet.Prije nego što se ona vezala za mene. S njom za vratom ne bi bio slobodan za provod s drugima. A da su Andrej i Marko to doznali imao bi još više problema. Ovako sam posve slobodan.
Zavalio sam se u krevet. Ipak nisam bio zadovoljan. Ova večer mi je ostavila gorak okus u ustima.
Vrlo gorak. Okus koji sam morao isprati nečim. Nekim.
|
|
Unknown...
05.05.2009.
Sljedeće jutro nisam htio otići s Mljeta. Ali svemu lijepom brzo dođe kraj. Ovaj put nisam družio s Ipod nego sam razgovarao s dečkima. Nastojao sam se vratiti u normalu.
„Stvarno mislite da imamo šanse u ligi?“, to je bila prva stvar koja mi je pala na pamet.
„Zašto ne? Možda nećemo imat jaku klupu, ali mislim da samo solidni.“
„Ima Marko pravo. Još kad nam se Andrej pridruži. Možda nećemo stići u finale, ali samo dobri.“
„Morat ćemo produžit klupu. Malo je nas desetero.“
„Imaš pravo dogovorit ćemo se s Lukom.“
„Zar Andreje nije igrao profesionalno u kadetima?“
„Jest, ali već dvije godine nije igrao tako da to neće biti problem. Imao je problema s rukom. Tako da se ostavio profesionalnog igranja.“
Andreja nisam odavno vidio. Nije ni čudo da se toliko toga dogodilo s njim.
„Marko koliko je njemu godina?“
„On je tri godine mlađi od nas. Znači napunit će ovaj mjesec 20.“
„On već ima dvadeset. Još se sjećam kad nas je nagovarao da ga vodimo vanka.“
„Davno je to bilo.“
U nekom prošlom životu.
Ostatak puta do grada prošao je relativno brzo. Ponovno je Igor vozio pa je put od marine ponovno bio prijeđen u rekordnom roku. Volim adrenalin i brzu vožnju, ali vožnja s njima je nekad bila ravna samoubojstvu.
Čim sam došao doma otišao sam provjeriti mobitel na šanku. Začudo Nora me nije zvala. Osjetio sam olakšanje, ali opet moj muški ego je ostao lagano povrijeđen tom činjenicom.Izbacio sam sadržaj ruksaka i ubacio prljavu odjeću u pranje.
Uzeo sam laptop i sjeo na terasu. Deset dana nisam bio u doticaju s vanjskim svijetom. Više je bilo vrijeme da vidim što se događa. U svijetu nije bilo ništa novo. Nesreće, nafta, kriza, politika. Doma isto tako. Vječita prepucavnja političara, sindikata, Crkve. Sve po starom.
Otišao sam na Facebook. Nisam bio neki veliki obožavatelj Facebooka i definitivno se nisam svrstavao među ovisnike, ali defnitivno je znao poslužiti svrsi. Odlučio sam staviti slike s Mljeta. Otišao sam po fotoaparat, priključio ga na laptop i počeo prebacivati slike. U međuvremenu sam otišao na Markov profil. Andrej sigurno ima profil. Brzo sam našao Andreja među Markovim prijateljima. Poslao sam zahtjev. U roku od pet minuta Andrej je postao moj prijatelj.
Otišao sam na njegov profil i kliknuo Info.
Datum, mjesto rođenja, status – u vezi, katolik, politički neopredjeljen, vaterpolo, plivanje, glazba, motori, X-Men, Superman, i ostali strip junaci...svu u svemu čini mi se da se Andrej nije puno promijenio.
„Nisam znao da si se vratio.“, pisalo je na Facebook chatu. Andrej.
„Što je balavče više ne pozdravljaš starije od sebe?“
„Dobar dan, djedice. Čudi me što se ovako dopisujete. Mislio sam da vam je dioptrija problem.“
„Ha-ha-ha. xD.“, pod utjecajem moderne tehnologije počeli smo mijenjati i jezik. Većina razgovora se svela na xd-ove, lol-ove i slične gluposti. To mi je u biti išlo na živce. Ali tako je bilo brže. U isto vrijeme sam otvorio Andrejeve slike i pregledavao ih.
„No šalu na stranu. Znaš li ti uopće igrati? Ne želim se sramotiti s vama dok me cijeli grad gleda. Ne znam zaista kako će to funkcionirati. Vi bi trebali u starački dom, a ne na Divlju ligu.“
Nisam odmah odgovorio na tu provokaciju. Gledao sam u jednu od Andrejevih slika. Andrej s nekom curom. Malom sa stijene. Andrej grli tu malu. Nije bila tagan. Nije bilo imena. Na brzinu sam prolistao sve slike. Nije je više bilo ni na jednoj. Ignorirajući dotadašnji tijek razgovora poslao sam Andreju link s tom slikom.
„E i?“
„Andrej, tko je ta cura?“
„Ema, moja cura.“
Kad sam vidio te riječi na ekranu osjetio sam neizmjeran bijes. Njegova cura! Te zelene oči su pripadale njemu. Te zelen oči koje su trebale biti moje su njegove. Preplavila me ljubomora. Dignuo sam se sa stolice i počeo šetkati terasom samo da se smirim. Inače bi slomio laptop. Vratio sam se nakon par minuta. Čekalo me Andrejevo pitanje :“Zašto te zanima?“
„Ma ništa bezveze. Vidio sam ju u East-Westu, pa...“
„Hahahaha, rekla mi je što vam je priredila.“
„Koliko je ona mlađa od tebe?“
„Dvije godine. 18. rođendan joj je bio prije deset dana.“
„Zar nije malo premlada za tebe.?“
„Ona? Za mene? Nekad mi se čini da je deset godina starija.“
„Čuj moram ići. Vidimo se valjda uskoro.“ , nisamo više izdržao, morao sam prekinuti taj razgovor. Sliku sam pospremio na desktop. Odjavio sam se s Facebooka. Otvorio sam Photoshop i izrezao Andreja sa slike. Ema bi trebala biti moja. Marko mi nikad ne bi oprostio da se umiješam u to. Ali ako ta veza pukne. Ne. Neću se miješati. Što bi ja ionako s njom? 18 godina. Još ide u srednju školu.
Morat ću se riješiti te opsesije njome. Nije to ništa drugo nego opsesija. Sve što mi se svidi mora biti moje. Tako je uvijek bilo. Ovaj put bi cijena bila previsoka. Prijateljstvo s Marko, a to znači da bi uništio i prijateljstvo s ostalim. To nisam spreman riskirati. Ne zbog neke balavice. Zbog Eme. Sviđa mi se njeno ime. Pristaje joj. Ponovno sam otvorio njenu sliku.
„Ema, ima nešto u tebi. Nešto.“, nisam se mogao suzdržati, a da to ne izgovorim naglas. Još sam neko vrijeme promatrao sliku. Duga plava kosa, zelene oči. Savršene noge i dekolte.Uz sve to imala je stav. I preko slike se moglo vidjeti da je svijesna svog izgleda. Itekako svijesna. Nora to nije posjedovala. Ema je imala onu iskru u očima.
Nisam htio razmišljati o njoj. Tako se samo mučim. Postoje tri stvari koje radim kad mi je potreban mir. Pođem spavati. Roniti. Ili pak sjednem na motor. Ovaj put sam se odlučio za treću opciju. Uzeo sam bubrežnjak i kacigu i odlučio nahraniti potrebu za adrenalinom.
Zaputio sam se prema Konavlima. Nema toliko prometa. A i kontrole su slabije od aerodroma. Stalno sam stiskao gas. Sve brže i brže. Obožavao sam taj osjećaj moći. Vladati tolikom snagom. Adrenalin je kolao mojim venama.Svaka stanica mog tijela je bila živa. Uživao sam u tome.
Usred vožnje zazvonio mi je mobitel. Ignorirao sam ga. Počeo je zvoniti i drugi put. Sigurno je Nora. Nitko me ne zove dva puta zaredom. Ta činjenica me još više udaljila od ideje javljanja. Stisnuo sam gas još malo jače. Mobitel je počeo zvoniti i treći put. Nadao sam se da će mi Nora dati kakav dobar razlog da se sad izderem na nju. Stao sam pokraj put, skinuo kacigu i uzeo mobitel iz đžepa. Na moje iznenađenja na ekranu mobitela nije pisalo Nora, već nepoznato.
Stisnuo sam zelenu tipku na mobitelu i prislonio ga na uho.
„Što cura treba učiniti da joj se javiš na mobitel?“
Glas mi je bio poznat, ali ga nisam mogao povezati s licem. Hihotala se.
„Pa, možda bi bilo dobro, da me ne zove dok se pokušavam riješiti frustracija jureći na motor. Za početak.“
„A zatim? „
„Ne bi bilo loše da mi kaže tko je. Vrlo sam blizu da ti poklopim slušalicu. Stvarno nemam živaca za raznorazna natezanja.“
„Kako slatko. Još uvijek slušaš mamu. Ima pravo. Mala djeca ne smiju razgovarati s nepoznatim ljudima.“
„Stvarno nemam živaca za ovo.“, tek tad sam shvatio tko me zove. Ema. Odakle joj moj broj?
„Ema.“
„Vidim da si se raspitivao o meni.“
„Očito nisam jedini. Odkud ti moj broj?“
„Kako znaš moje ime?“
„Onda neka naši izvori ostanu tajni.“
„Meni odgovara.“
„Sigurno me nisi zvala bez razloga.“
„Nisam. Ovako stoje stvari. Večeras. 10. Orlando. Vodiš me vani.“
Ostao sam zatečen. Nisam navikao na takav tretman. Ona meni zapovijeda. Ona preuzima moju ulogu.
„Koliko sam se ja uspio raspitati ti imaš dečka. Što je s njim?“
„Možda informacije kojima ti raspolažeš nisu točne. A i da jesu to je nešto što tebe ne treba zabrinjavati.“
„Ema“, moja rečenica je ostala nedovršena. Poklopila mi je slušalicu. Ona je meni poklopila slušalicu.
Ostao sam blago šokiran. Nisam ovo očekivao. Ovo nitko ne bi očekivao. I što sad? Da pođem večeras? Ili ne? A što je s Andrejem? Možda je on njena Nora. Možda. Kako god ne bi bilo uredu. Ne znam što ću napraviti.
Uzeo sam mobitel u ruku i utipkao Markov broj. Bolje da ga nazovem i raspitam se. Što ću mu reći? Da vodim curu njegova brata vanka? Nema šanse.
Stavio sam kacigu na glavu. Okrenuo motor prema gradu i stisnuo gas još jače nego prije. Nisam znao što napraviti. Ema me zaintrigirala još više nego prije. Kako je došla do mog broja?
Mislim da joj se večeras nemam snage oduprijeti.
|
|
The downtime...
24.04.2009.
Probudio sam se u nepoznatom krevetu, pokraj nepoznate žene.Događaji proteklog dana su me preplavili. Pokrio sam oči rukama i duboko uzdahnuo. Još jedna greška. Izvukao sam se iz kreveta, pokupio odjeću koja je bila razbacana po podu i navukao ju na sebe. Tražio sam nekakv papir. Bilo što. Nisam htio otići bez riječi. Nisam našao ništa. Ugledao sam njen mobitel. Prikladno. Utipkao sam kratku poruku : „Otišao sam. Nećemo se više vidjeti.“, stavio sam mobitel na jastuk i otišao.
Ponovno nisam bio za ništa. Bacio sam mobitel i ključeve motora na šanka i krenuo pod tuš. Hladna voda mi je godila. Odlučio sam se isključiti iz svijeta danas. Ako se ovako stvari nastave vraćam se u Dubiln. Možda je tako i bolje. Nikad nisam imao previše sreće s ovim gradom. Arhitekturom se mogu baviti bilo gdje. Saša će me opet optužiti da bježim. Neka me samo optužuje.
Zatvorio sam vodu i zamotao ručnik oko struka. Krenuo sam prema kuhinji. Kava. Crna. Jaka. Da me prođe lagani mamurluk od sinoć. Nadam se da tu žensku više nikad neću sresti. Šanse za to su jako male. U ovom gradu svi svakoga poznaju. Svi pričaju. Čudim se što se tračevi o meni nisu već proširili gradom.
Kuhajući kavu obukao sam se. Otišao sam po laptop i sjeo na terasu.
Provjerio sam mail. 2 nova. Jedan on neke ženske koju sam pokupio u Dublinu.
„ Ne. Ne možemo se naći večeras. Na drugom sam kraju kontinenta, a i da nisam isto se ne bi vidjeli.“
Ah. Ništa neobično. Samo ne znam odkud joj moj mail, razmišljao sam pišući odgovor. Kratko ne.
Drugi mail je bila ponuda za posao.
Poštovani, između 50 studenata koji su akademske godine 2008./2009. diplomirali na DIT-u (Dublin Institute of Technology) izabrali smo 10 diplomanata koje smo pozvali da sudjeluju u natječaju za arhitektonsko-urbanističko riješenje izgradnje novog krila Muzeja suvremene umjetnosti u Dublinu.
Rok predaje idejnog nacrta je 1.9. 2009. Potrebna dokumentacija je priložena u privitku.
Nadamo se da ćete se odazvati našem pozivu.
Katherine McArthur.
Ostao sam šokiran mailom. Ovo defnitivno nisam očekivao. Bio sam jedan od boljih na godini, ali ne toliko dobar da bi me pozvali na ovaj natječaj. Izgradnja MOCA-e.
„Nije baš mali projekt kojeg sam tražio. Uopće nije mal. Ovo je golemo.“, ostao sam bez teksta.
Otvorio sam privitak. Potpuni natječaj. Projekt mora biti osobno predan. Možda je ovo moja karta za odlazak. Iako sumnjam da ću proći dalje. Najbolji arhitekti svijeta će se prijavit na ovaj natječaj. Ali očito im treba novi pristup. A ako dobijem projekt morat ću se vratiti u Dublin.
Otpio sam gutljaj kave. I donio odluku. Napravit ću nacrt. Ne mogu ništa izgubiti.
Još sam neko vrijeme proveo u pregledavanju maila. Nisam mogao vjerovati. Odjednom sam čuo zvono na ulaznim vratima. Dvorišna vrata sam prestao zaključavati.
Čim sam otvorio vrata počela je paljba.
„OK , stari, ovako ti stoje stvari. I ne prihvaćamo ne kao odgovor. Zar ne, Igore?“
„Upravo tako, Marko.“
„Ideš s nama. A ako ne pristaneš, otimamo te. Pa ti vidi.“
Nisam odgovarao. Još uvijek sam bio pod dojmom maila. I onda me još oni tako zaskoče.
„Zorane, što je s tobom?“
„Ma ništa. Idem kud?“ odlučio sam im ne reći za mail.
„Idemo na Mljet. Samo ti, ja, Igor i Borna. Cure ostavljamo u gradu. Tako ćeš se bar na kratko riješiti Nore. Saša nam je rekla da si trebao razgovarati s njom jučer. Kako je to prošlo?“
„Prošlo je. Ne želim o tome.“
Krenuo sam prema terasi.
„Jeste za kavu?“
„Ma kakva kava. Nemamo vremena. Borna nas već čeka u marini. „
„Uzmi ono osnovno što ti treba. Ostajemo najmanje 10 dana.“
„Dobro, nagovorili ste me. Treba mi nekoliko minuta.“
„Požuri. Mi ćemo provjeriti par sitnica na netu.“
Uzeo sam ruksak. Strpao sam unutra par hlača, par majica, šorc, ručnik, osnovne sitnice. Ovo bježanje iz grada će mi dobro doći.
„Gdje su mi peraje,maska. A puška?“, razgovarao sam sam sa sobom.
Obožavam roniti. Odgovara mi ta tišina i mir. Sporost. Opremu sam našao u ormaru u hodniku.
„Spreman sam. Idemo?“ izgovarajući to stavio sam mobitel na šank i kreno prema vratima.
„Marko, zatvori vrata od terase i stavi laptop na šank.“
„Nema problema.“
„Nećeš uzeti mobitel?“
„Ne. Želim da me svi ostave na miru ovih deset dana.“
Pustio sam ih da izađu i zaključao vrata. Igor je vozio,a to je značilo da ćemo u rekordnom roku biti u marini. Tako je i bilo. 8 ipo minuta nakon što smo krenuli Igor je parkirao auto. Stalno su se smijali. Nisam imao snage smijati se s njima.
„Pa dobro, koliko vama treba? Već sam se prepao da ste otišli po Noru, Sašu.“
„Sad kad si spomenuo Sašu“, govorio sam dok sam se spuštao u gliser, „što se to događa s vama?“
„Ne znam. Valjad počinjemo nešto. Mislim da počinjemo.“
„Nemoj biti kreten kao ja s Norom. A ako povrijediš Sašu, meni ćeš odgovarat. Je li ti to jasno?“ nisam se suzdržavao. Pustio sam svu gorčinu koju sam držao u sebi vanka.
„Dobro. Nemoj me sad odmah napadati. Znam da ti je Saša poput mlađe sestre.“
„Upravo tako. I pazi što radiš. Ne šalim se.“
Nakon moje prijetnje nastala je neugodna tišina. Borna je upalio gliser, Marko ga je odvezao s veza i zajurili smo se prema Mljetu. Nisam bio raspoložen za bilo kakav razgovor. Uzeo sam Ipod iz džepa i stavio zvuk na najjače. Nora je bila mlađa sestra. Dijelio sam savjete kojih se ni sam nisam pridržavao.
Obožavam Mljet. Ima nešto u toj prirodi. Smiruje me. Ima nešto u osamljenosti otoka. Većini je ljudi potencijalno nasukavanje na pustom otoku bilo noćna mora, meni je to uvijek bilo i više nego primamljivo.
Dani su prolazili u bezbrižnoj zabavi. Cijelo vrijeme sam se držao lagano na distanci. Nisam želio da me ispituju o Nori, ni o Dublinu. Teme naših razgovora bile su banalne. Vrijeme. Cure koje smo viđali na otoku, ronjenje i slično.
Najviše sam vremena provodio pod more. Maska, peraje, puška. Samo mi je to trebalo. Ulov nije bio neki, ali nisam ronio zbog toga. Ronio sam zbog tišine, mira, samoće. A i volio sam testirati svoje granice. Igram se s vatrom na taj način. Ali želju za adrenalinom ne mogu zaustaviti.
Dani su tako prolazili.
Dok smo tako sjedili na terasi i pili jutarnju kavu, igrali tresetu Borni je zazvonio mobitel.
„Bok, Luka. Što ima?“ nismo se obazirali, nastavili smo igrati.
„Ne mogu na kavu. Nisam u gradu. Na Mljetu sam. Ali reci što si me trebao možda mogu i ovako pomoći.“ , ne zainteresirano je slušao Luku.
„Ja, to jest mi smo se namjeravali sutra vratiti u grad. Koji je danas datum? 5?“
„A kad se trebaju predati prijave? 8? Stignemo skupiti ekipu.“
„Ti, ja, Igor, Marko, Zoran. To nas je pet. Trebaju nam još dva. I dva za klupu.“
Čim je spomenuo naša imena prekinuli smo s igrom i počeli slušati razgovor.
„OK, ti još zazovi, ja ću nazvat Alena pa se čujemo kasnije.“
Zbunjeno smo ga gledali. Ništa nam nije bilo jasno.
„8. se moraju predati prijave za Divlju ligu. A mi upravo skupljamo ekipu.“
Ode moje vrijeme za izradu projekta. Nisam bio oduševljem idejom. Ali oduvijek sam volio vaterpolo. A Divlja liga je ionako samo zabava. A radi zabave sam i došao.Ostatak društva je bio oduševljen.
„Alen je za.“
„Koga će Luka još zvati?“
„Pera. A, Marko možemo zvati i tvog brata.“
„Andrej? Vidiš to nije luda ideja. Uopće nije.“
„Onda smo to riješili.
„Luka će naći još dvojicu i spremni smo?“
„Igramo za Bellevue?“, to je bilo jedino što je Igora zanimao.
„Naravno, inače ne bi ni igrali.“
Nakon tog razgovora otišli smo na posljendnje kupanje na Mljetu. Za promijenu smo otišli na Malo jezero. Šetnja je bila kratka, ali odgovarala mi je. Odgovarao mi je miris borova. Odgovaralo mi je zelenilo. Odgovarao mi je mir. Apsolutno sve na Mljetu mi je odgovaralo. Jednom davno sam sebi obećao da ću izgraditi kuću na Mljetu. Možda to stvarno i napravim.
Uskoro smo Borna i ja ostali sami. Marko i Igor su otišli za uobičajenim poslom. Opet su neke cure bile u pitanja. Vjerojatno su izigravali spasioce ili nešto slično.
„Saša i ja“, započeo je Borna nekako oklijevajući, „ne igram se s njom.To mi nije namjera. Nešto se dogodilo između nas.“
„Ne zanimaju me detalji. Samo ne želim da ju povrijediš.To je sve. Napao sam te bez razloga i pregrubo. U biti, dijelim savjete kojih se ni sam ne pridržavam. Onda ih nemam pravo dijeliti.“
„Ma sve je uredu. Samo sam želio da znaš.“
„Saša je najbolja cura koju znam. Nemoj prokockati priliku koju ti je dala.“
„Neću. Bar mislim da neću. Znam da ni tebi nije lako. Mislim Nora.“
„Nora ništa. Nora je završeno poglavlje. Ne želim o njoj.“
Nastupio je trenutak dva neugodne tišine u kojem sam ga odlučio pitati za malu sa stijene.
„Borna sjećaš li se one male sa stijene?“
„Što s njom?“
„Znaš li tko je?“
„Nemam pojma. Nije mi poznata. Ma daj! Koliko ona može imati godina? 18!?“
„Nije ništa takvo. Samo me zanima tko je.“
Nadao sam se da nije ništa takvo.
„Što je vas dvojica? Prazne mreže danas ?“
„Ah. Ne možemo svaki dan ulovit nešto.“
„Na kraju dana bi bili preiscrpljeni.“
„Ne trebaju vaše spasilačke usluge? Već su bile na Mljetu?“
„Oboje. A i došle su s dečkima.“
„Naravno to nam nisu rekle na prvu. Ispali smo kreteni.“
Nije im trebalo dugo da sve to okrenu na šalu. Marko i Igor nikad nisu žalili zbog izgubljenih prilika. Uvijek su se okretali novima.
„Zorane, cijelih deset dana nisi pokušao zbariti niti jednu žensku, a imao si prilike. Što se to s tobom događa? Ti, inače, uživaš kad nam digneš žensku ispred nosa. Nije te Nora valjda toliko slomila?“ kao i uvijek Igor me podbadao. Nekad sam imao osjećao da uživa u tome. On mi je uvijek stavljao sol na ranu. Jednostavno ga nije bilo briga. Ili baš suprotno. Uvijek sam sumnjao da ga je itekako bilo briga za Noru. Nisam mu odgovorio.Nisam imao volje za takve razgovore.
Bacio sam se u more.
|
|
The talk.....
16.04.2009.
Ne mogu se više zafrkavati s Norom. I sam znam da nikad od toga neće biti ništa. Noru ću samo povrijediti, a sebi zakomplicirati život. Sutra, sutra ću to riješiti. Sutra se moram naći sa Sašom. Mora mi reći što joj je Nora rekla. Možda ona zna tko je ona djevojka. Ima nešto u njoj. Privlači me. Nikad mi se nije neka toliko svidjela na prvi pogled. Premlada je za mene. Nema više od 18, 19. Premalo u svakom slučaju. Na kraju bi se zalijepila za mene poput Nore. A nje mi je dosta. Tako sam razmišljao ležeći u krevetu. Valjda ću sutra sve riješiti.
„Dvije kave i dvije čaše vode. S puno leda.“
Jutarnje kave sa Sašom bile su već tradicionalne. Na kraju, krajeva, Saša me poznavala najbolje.
„Nora je sinoć bila presretna.“
„Naravno da je.“
„Rekla mi je da joj se čini kako se konačno zaljubljuješ u nju. Barem je tako bilo do šamara.“
„Onda je dobila krivi dojam. Ako nju pitaš ona će ti sigurno reći da smo mi zajedno.“
„Već mi je to rekla. Rekla mi je da uživala s tobom u krevetu. Ali ti to već znaš. Tvoj napuhani ego to već zna.“
„Moj napuhani ego, kako ti kažeš, se toga uopće nije sjetio. Iskreno, žao mi je što se to dogodilo. Nisam nešto posebno uživao. To je još jedna dodatna komplikacija.“
„Zorane, ona se stvarno zaljubila u tebe, a ti si ju privukao sebi da bi ju zatim šutnuo nogom.“
„Pogriješio sam. Priznajem to. Ne ponosim se tim. Pogotovo jer se radi o Nori. Što ona sad od mene očekuje?“
„Očekuje; kako prvo da joj se ispričaš za onu očijukanje s onom malom sinoć. Kao drugo da nastaviš gdje si sinoć stao, da budeš s njom. Da budeš njen.“
„Sam sam si kriv. Ja nikad neću biti njen. Niti ću ikad pripadati nekoj drugoj.“
„Biti ćeš ti nečiji, Zorane, prije ili kasnije, ali hoćeš.“
Nisam odgovorio na tu njenu izjavu. Nisam želio niti opovrgnuti niti potvrditi njene riječi. Možda i želim biti nečiji.
„Danas ću razgovarati s Norom. Riješit ću to.“
„To i moraš napraviti.“
„Saša, znaš li možda tko je ona cura zbog koje sam sinoć popio šamar?“
„Ne znam. Nisam ju prije vidjela. A zašto te ona toliko zanima?“
„Zato da bi Nora i dalje imala opravdanje šamarati me bez razloga. I bez prava. Ma ne. Samo me zanima tko je.“
„Prestani se igrati. Zašto se još uvijek skrivaš? Nisi ti takav tip. Neki macho kreten koji iskorištava žene za zabavu. Na prvu se činiš takvim. Ne daš nikome da ti se dovoljno približi. Trebao bi. Znaš da je sve što ja govorim istina.“
Ponovno nisam ništa odgovorio. Vrtio sam cjenik u rukama. Izbegavao sam joj pogledati u oči. Imala je , donekle, pravo.
„Promijenimo temu.“, je bio moj jedini odgovor.
„Dobro. Nek ti bude. Pričaj mi. Kako je bilo u Dublinu? Jesi li konačno završio faks?“
„Konačno. Sad sam i službeno arhitekt.“
„Hajde da sam i to doživjela.“, izgovorila je nasmješivši se. Bilo joj je zaista drago.
„Sad sam to riješio. Pokušat ću pronaći kakav manji projekt. Treba mi još dosta prakse. Jedno je za seminar projektirati prostor. Sad moram vidjeti hoću li taj moj dizajn moći i prodati.“
„Sigurna sam da hoćeš. Vraćaš li se onda na jesen u Dublin?“
„Ne znam. Ništa fiksno me ne veže za Dublin. Nisam još odlučio. Vidjet ću kako će se stvari ovdje odvijati.“
„Sigurno nisi ove protekle tri godine samo visio nad knjigom.“
„Naravno da nisam. Svako malo sam bio na nekom koncertu. Klupska scena je izvrstna. I pubovi naravno. To će mi najviše faliti. A i stekao sam dosta iskustva na raznim seminarima zvan faksa.“
„Od kako si ti otišao otvorila su se 4 irish puba. Mislim da to neće biti problem.“
„Odlično još jedan plus za ostanak doma.“
„Dijelom ti zavidim,ali opet meni ovaj kamen najviše odgovara.“
Volim razgovarati sa Sašom. Uvijek me oraspoloži, ali uvijek mi soli pamet. Vjerojatno sam zaslužio. Posegnuo sam za novčanikom, uzeo novac i stavio ga na stol.
„Uvijek ti častiš.“
„Uvijek ja zovem.“, odgovorio sam kroz smijeh.
„Zorane, budi blag danas s Norom. Nemoj biti pregrub.“
„Kao i uvijek pokušat ću te poslušati. Da te odbacim negdje?“
„Ne treba. Dogovorila sam se s Bornom. Čeka me. Idemo do marine, po gliser, pa onda na Šunj.“
„Ti i Borna?“
„Svašta se dogodilo dok tebe nije bilo.“
Poljubila me u obraz, okrenula se i otišla prema Borni. Očito sam mnogo toga propustio. Uvijek sam bio blagi egocentrik. Kada ja imam problem, onda samo ja imam problem. Ne zanima me nitko drugi. Uzeo sam mobitel, otvorio imenik, pronašao Norin broj i nazvao ju. Nije se javila. Očito je izigravala uvrijeđenu curu. Ponovno sam odabrao njen broj.
„Konačno si se spreman ispričati?“, bilo je prvo što je izgovorila.
„Nemam se ja tebi što ispričavati. Ne zovem te zbog toga. Možemo li se naći popodne? Važno je.
Nije odgovarala. Znao sam da će pristati.
„Nadam se da je zaista važno.“
„Doći ću kod tebe oko 6.“
Zaklopio sam mobitel.Konačno ću to riješiti.
Nisam žurio Nori. Nisam se posebno spremao za taj razgovor. Pripremio sam se na njeno histeriziranje. Od same pomisli na to okretao mi se želudac. Možda neće biti tako strašno. Sjeo sam na motor i zaputio se na suprotni kraj grada. Asfalt je isparavao. Temperature su bile ekstremne, a plaže pune.
Potpuno miran došao sam do Norinih vrata. Pozvonio sam. Otvorila ih je. Odmah se okrenula i otišla na terasu. Hladan doček. To sam i očekivao.
„Hoćeš li popiti što?“
Nisam odgovorio na na to pitanje.
„Ne moraš“, izgovorila je ulijevajući vodku u čašu, „ja hoću.“
„Došao si se ispričati za očijukanje s onom droljom?“
„Nisam.“
„Preda mnom flertuješ s drugom i ne misliš da mi se moraš ispričati?“
„Zaustavi se tu. Ja tebi nemam zašto polagati račune. Tko si ti meni? Cura?“
Bijesni izraz njenog lica nestao je. Ostala je šokirana mojih riječima, razočarana njima.
„Ja jesam tvoja cura.“
„Ne, nisi.“, bio sam potpuno hladan izgovarajući te riječi.
„Mislila sam...sve ono što se sinoć dogodilo.“, zanijemila je. Nije očekivala ovo.
„Mislio sam da me znaš bolje. Znaš da me ne zanimaju veze. Ono sinoć bila je samo fizička požuda. Ništa više. Privuklo me tvoje tijelo. Ti si sve započela, ali ja sam te trebao zaustaviti. Pogriješio sam.“
„Zaljubljena sam u tebe. Ti se ponašaš kao da ti nije stalo. Ponašaš se još gore od toga. Igraš sa mnom neku igru. Malo si zainteresiran, a onda opet nisi. I sad me odbacuješ zbog te male drolje. Samo što se nije skinula sinoć pred tobom.“
„Kriv sam. A ako se itko sinoć ponašao poput drolje, to si bila ti. Iskoristio sam te. To se više neće dogoditi. Mora ti biti jasno da mi nikad nećemo biti zajedno.“
Drugi put u 24 sata Norin dlan se spojio s moj obrazom.
„Zaslužio sam to.“, moja reakcija na šamr bila je posve hladan, bilo mi je svejedno.
„Izlazi van! Ne želim te vidjeti!!!“ glas joj se tresao od bijesa. „Van! Van! Van!“
Ništa nisam rekao. Krenuo sam prema vratima. Zaustavio sam se na trenutak i okrenuo prema Nori koja je držala čašu u ruci. Hitro sam uhvatio kvaku. Zatvarajući vrata čuo sam kako se staklo lomi od njih. Izmaknuo udar za dlaku. Doslovno.
Bilo mi je žao Nore. Nije to zaslužila, ali bolje da sam ju okrutno spustio na zemlju. Što se prije riješi te zaljubljenosti to bolje. Ipak mi je bila draga. Jednostavno nije djevojka za mene. Ne znam postoji li takva. Nora će već pronaći nekoga za sebe.
Nisam se osjećao bolje niti lošije. Bilo mi je svejedno. Nisam želio biti sam. Ali nsam ni želio biti s ljudima koji su inače oko mene. Odvezao sam se na najbližu plažu. Tulumi na plaži bili su u zadnje vrijeme popularni. Sjeo sam za šank i naručio piće. Ubrzo sam počeo očijukati s nekom djevojkom. Nije bila previše zgodna. Njen me glas iritirao. Nije me bila briga. Večeras nisam htio biti sam. Večer je odmicala, a naše čaše na šanku su se gomilale.
„Idemo k meni?“ šapnula je.
Odmičući se od mene lagano je dotaknula moje usne. Zgrabila me za ruku i provela kroz masu koja je plesala na plaži.
Dobio sam što sam želio. Tu noć nisam proveo sam.
|
|
The mistake
10.04.2009.
Ne znam zašto me se ta cura toliko dojmila. Jedna obična balavica. Arogantna balavica. Doduše, balavica s prekrasnim tijelom. Ne, Zorane izbaci je iz glave. To su samo nepotrebne komplikacije. Iako, zaboravio sam kako ljubavne igrice sa srednjoškolkama mogu biti zabavne.
Okrenuo sam se na bok, pogledao koliko je sati. 3 ujutro. Ustao sam se iz kreveta, bio sam sam. Uvijek sam sam. Samoća mi godi. Sjeo sam u dnevni borak, uzeo daljinski i počeo prebacivati programe. Ništa. Ništa. Stari ljubavni film. Poznat mi je. Glavna glumica ima zelene oči. Bijesan zbog te činjenice odlučio sam ispucati energiju plivanjem. Jedna od prednosti ovog starog ljetnikovca bila je i privatna plaža. Bolje rečeno, privatna špilja.
Mjesec je obasjavao more koje se prostiralo ispred mene. Nisam se previše obazirao na taj prizor. Uronimo sam u more i počeo plivati. Do drugog kraja obale i natrag. I tako jednom, dva puta, tri puta, i tako satima. Nisam trebao dodatnu energiju. One zelen oči su me tjerale naprijed. Kad sam izašao na plažu sunce je već bilo na obzoru. Iscrpljen, zamračio sam sobu, stavio mobitel na vibraciju i otišao spavati. Nisam bio sposoban za išta drugo.
Probudilo me zvono na vratima.
„Prokleto zvono. Spavam tek pet minuta. Prvo vrućina. Onda neželjni posjetioci.“ , rekao sam gotovo ravnodušno. „Očito mi nije suđeno spavati.“
Navukao sam prve hlače koje su mi se našle pod rukom. Majicu nisam obuko, bilo je prevruće.Po kući uvijek hodam bos. Krenuo sam otvoriti dovrišna vrata.
Nora, naravno. Sređena za izlazak u crnoj pripijenoj haljini, izvrsnog dekoltea. Prizor koji mi se iznimno svidio.
„Nora, uđi. Oprosti, upravo sam se probudio.“, objašnjavao sam nedostatak odjeće na sebe. Očito joj to nije smetalo. „Trebaš nešto?“
„Zorane, zvala sam te najmanje deset puta. Što je s tobom danas?“
Otišao sam po mobitel. Deset propuštenih poziva. Ostao sam šokiran brojčanim stanjem na ekranu. Osam navečer.
„Prespavao sam cijeli dan.“, zaderao sam se iz spavaće sobe.
„Gdje ti stoji alkohol? Da nam napravim piće prije izlaska.“
„Pogledaj u kuhinji. Ispod šanka.“
Prije izlaska?! „Upravo sam pristao izaći s njom.“, izgovorio sam potiho bacivši se na krevet.
„Izvoli“, izgovorila je smještajući se na krevet pored mene. Prihvatio sam čašu popivši sve. Na trenutak sam zatvorio oči. Odjednom sam osjetio Norine usne na svojima. Nisam se opirao. Uzvratio sam poljubac. Spustio sam naše čaše na pod. Nora se nije obazirala na to. Nastavila me ljubiti. Otkopčao sam njenu haljinu, otkrivši u potpunosti, njeno puteno tijelo.“
* * * *
„Saša me zvala.U East- Westu su.“ govorila je još ležeći u krevetu. Otišao sam po još jedno piće. Trebalo mi je. Nora je bila presretna. Osmijeh koji me uvijek iritirao sjao je sad na njenom licu. Očito misli da samo sad zajedno. Ja nisam dijelio to mišljenje. Ponovno sam si zakomplicirano život. Ne znam čak ni je li vrijedilo komplikacija. Greška.
Kao uvijek East-West je bio pretrpan. Glazba mi je odgovarala. Nisam čuo Norin glas. Nisam ga niti htio čuti.
„Stol pored šanka“, zaderala se Nora. Probijavši se do toga stola pozdravljao sam se s starim prijateljima. East-West je uvijek bio popularan. Kad sam se probio do stola, nisam mogao prepoznati koje mi je boje bio obraz. Previše različitih ruževa. Nora je kiptjela od ljubomore. Saša mi je pružila maramicu. Valjda će se Nora pohvaliti njoj i Tini. Odmah su otišle napudrati nos. Kodna riječi za tračenje, u ovom slučaju kodna riječ za objavljivanje Norinog trijumfa.
„Zašto je Nora tako sretna?“
„Zašto je Nora tako sretna? Nora, Nora, Nora...doma sam smo dva dana, a sve o čemu smo mi razgovarali je Nora. Ne mogu se okrenuti a da nju ne vidim, ne čujem. Uvijek mi je za petama. Nora je tako sretna jer sam ja, Marko, kreten. Kreten kakvog nema.“
Samo su se smijali.
„Stari, smir se. Nisi valjda ponovno?“
„Naravno da jesam. Ponovno sam završio u krevetu s njom.“
„Moram ti onda odati priznanje“, počeo je Borna „jer to nije bilo koja ženska. To je Nora. Nora koja je smrtno zaljubljena. A ti se s njom poigravaš. Nora, tvoja stara prijateljica. Da je to tko drugi, rekao bi, hajde uredu, zabava za jednu noć, ali nije nitko drugi. Zajebao si stvar, a sad se vadi kako znaš.“
„Znam. Moram to srediti jednom i zauvijek. Ali ne danas. Sutra.“
Jedino je Igor kako i uvijek šutao. Nikad ga ta situacija s Norom nije previše zanimala. To ne znači da nije imao mišljnje o problematici. Jedino što bi on uvijek rekao bilo je :“Ili budi s njom, ili ju otkači jednom za svagda.“ Imao je pravo. Nora se još uvijek hvalila mojim ulovom.
„Cura s šanka časti“, izgovorio je konobar mehanički pokazujući na nju.
Okrenuli smo se pogledati tko nam je platio piće. Igor je, vidjevši , da nas časti cura s stijene, rekao konobaru da vrati piće. Uzeo sam viski u ruku i krenuo prema njoj.
„Čemu mogu zahvaliti na piću?“
„Možda nakon njega skupiš snage za onaj skok. Možda.“
„Ne trebam doping za takvo što.“
„Ne znam baš. Ono što sam vidjela bilo je baš suprotno. Vidim da tvoji prijatelji ne prikupljaju hrabrost. Možda viski nije njihovo piće. Možda Cosmopolitan?“
„Ako ih misliš razbijesniti, to je pravo piće?“
„A što ako mi je to namjera?“
„Odustani od toga. Pođi se igrati u svoj pješčanik.“
„Mislim da sam ja jedina ovdje koja je prerasla pješčanik.“
U njeno glasu se ponovno čula arogancija. Izgledala je još bolje nego prošli dan na stijeni. Uska bijela haljinica savšeno je naglašavala sve atribute njenog tijela. A valovita kosa joj se spuštala niz leđa. U njenom izgledu nije bilo ničeg napadnog, ničeg pretjeranog, ničeg degutantnog.
Odjednom sam osjetio siloviti udarac dlana na desnom obrzu. Očito je pudranje nosa završilo. Nora je, bijesna stajala ispred mene.
„Kako volim ovu pjesmu. Idem plesat s nekim.“ , cura je uzela piće i hihotajući se otišla u unutrašnjost kluba.
„Zahtjevam objašnjenje. Odmah.“
„Nora, nemam ja tebi što obašnjavati.“
Bijesan, otišao sam do stola, bacio nešto novca i izjurio iz kluba. Premišljao samo ne bi li se vratio. Pokušao pronaći djevojku sa stijene. Ne, dosta je bilo svega za danas. Desni obraz me još peckao od Norinog šamara. Jedino što mi je bilo na umu, bio je, krevet.
|
|